Sjedinjene Države ostaju nenadmašne po vojnim kapacitetima, ali njihova sposobnost oblikovanja političkih ishoda slabi u sve fragmentiranijem međunarodnom sistemu.
Sukob s Iranom ponovo je pokrenuo debatu o granicama američke moći u međunarodnom poretku. Iako Sjedinjene Države ostaju vodeća svjetska vojna sila i imaju visok kapacitet za projektovanje sile i precizno nanošenje udara na ciljeve, analitičari kažu da je prevođenje ove superiornosti u dugoročne političke ishode sve teže. Poremećaji u trgovini energijom i rizik od regionalne eskalacije ističu složenost situacije, dok neki saveznici izražavaju rezerve prema američkoj strategiji.
Prema analitičarima, svijet se kreće od unipolarnog poretka nakon Hladnog rata ka distribuiranijem energetskom sistemu, pri čemu Kina i srednje sile dobijaju veću ulogu. Međutim, SAD zadržavaju značajne prednosti u tehnologiji, energetici i mreži saveza, posebno NATO-a. Glavni izazov ostaje da li se Washington može prilagoditi ovoj novoj globalnoj stvarnosti, gdje njegova moć ostaje velika, ali više nije dominantna.
Potpuna analiza Chrisa Kremidas-Courtneyja na EurActivu
Rat s Iranom otkrio je poznati paradoks američke moći. Sjedinjene Države mogu napadati ciljeve s izvanrednom preciznošću, usmjeravati snagu na više ratišta i održavati vojnu nadmoć nad gotovo svakim protivnikom. Ipak, prevođenje te moći u trajne političke rezultate postalo je mnogo teže.
Godine 2002, tokom priprema za rat u Iraku, sociolog Immanuel Wallerstein upozorio je da se Sjedinjene Države suočavaju s izborom: upravljati svojim padom ili ga ubrzati. U to vrijeme, ova tvrdnja se činila nategnutom. Washington je upravo demonstrirao ogromnu vojnu moć u Afganistanu, tehnološka dominacija Silicijske doline činila se neospornom, a Kina je još godinama bila udaljena od ekonomskog pariteta. Američki primat se činio stabilnim elementom međunarodnog sistema. Danas se suština Wallersteinovog argumenta čini mnogo primjenjivijom.
Sjedinjene Američke Države ostaju najmoćniji vojni akter na svijetu, a njihov tehnološki ekosistem nastavlja proizvoditi izvanredne nivoe inovacija. Dolar ostaje okosnica globalnog finansijskog sistema. Ali moć se ne mjeri isključivo kapacitetom, već i sposobnošću oblikovanja ishoda, izgradnje koalicija i održavanja legitimiteta.
Washington je pokazao da može precizno pogoditi iranske ciljeve i istovremeno dominirati više domena. Međutim, šire strateško okruženje postalo je teže kontrolirati. Prekidi u plovidbi kroz Hormuški moreuz uzdrmali su energetska tržišta, dok bi rizik od regionalne eskalacije mogao uvući druge aktere u sukob. Čak i saveznici koji dijele zabrinutost zbog regionalnog ponašanja Irana dovode u pitanje strategiju ove kampanje.
Energetska nezavisnost sada daje Sjedinjenim Državama više prostora za manevrisanje. Ublažava ekonomski udarac koji je nekada pratio sukobe u Perzijskom zaljevu i daje im prednost nad državama koje zavise od globalnih energetskih tržišta. Ali to ne rješava dublji izazov: održavanje legitimnosti u fragmentiranijem međunarodnom sistemu. Vojna moć potkrijepljena energetskim bogatstvom je impresivna, ali ne i neograničena. Ne može garantovati sposobnost oblikovanja političkih ishoda u svijetu u kojem moć više nije koncentrisana u jednoj prijestolnici.
Rezultat je vojna nadmoć koja ne uspijeva proizvesti željene strateške ishode. Wallerstein je upozoravao na ovu dinamiku još 2002. godine. Hegemonističke sile rijetko kolabiraju preko noći, jer njihov autoritet erodira prije nego što oslabe njihovi kapaciteti. Sposobnost nametanja ishoda postepeno se zamjenjuje potrebom da se oni provedu silom.
U takvim trenucima, vojna akcija nudi vidljive demonstracije moći i smiruje domaće javno mnjenje. Međutim, svaka intervencija troši politički kapital. Saveznici postaju oprezniji, neutralne države pokušavaju održati ravnotežu, a rivalske sile iskorištavaju turbulencije.
Ovaj model je postao dobro poznat tokom proteklih pola vijeka. Vijetnamski rat je pokazao granice ogromne vojne sile suočene s odlučnim otporom. Irak je pokazao koliko je teško prevesti pobjedu na bojnom polju u održivo upravljanje. Afganistan i Libija su pokazali da čak i najsposobnije oružane snage na svijetu imaju poteškoća u nametanju dugoročnih rezultata. Sukob s Iranom rizikuje da se pridruži ovoj listi.
Međutim, to ne znači da su Sjedinjene Američke Države na ivici izumiranja kao velika sila. One zadržavaju velike prednosti u tehnologiji, proizvodnji energije, demografskoj stabilnosti i, prije svega, NATO savezu koji ih veže za demokratski svijet. Ove sile će nastaviti uticati na međunarodnu politiku decenijama.
Ono što se promijenilo jeste sam međunarodni poredak.
Era nakon Hladnog rata stvorila je unipolarni trenutak, kada se činilo da Sjedinjene Države mogu gotovo samostalno postavljati pravila sistema. Ta era je završena već godinama. Kina se pojavila kao sistemski konkurent, dok su srednje sile stekle veću autonomiju u svojoj vanjskoj i ekonomskoj politici. Regionalni sukobi sada se odvijaju izvan kontrole jednog globalnog aktera.
Svijet se ne vraća ni bipolarnosti Hladnog rata ni stabilnom multipolarnom poretku. Umjesto toga, nastaje distribuiraniji sistem, gdje je moć široko podijeljena, ali neravnomjerno iskorištena. Za svaku vodeću državu, izazov više nije dominacija, već kako se snaći u ovoj novoj stvarnosti. Jer nijedna država to ne može sama.
Sjedinjene Američke Države i dalje imaju kapacitet da igraju stabilizirajuću ulogu. Održavaju saveze s kojima se nijedan rival ne može mjeriti, istraživačke institucije svjetske klase i dinamična tržišta. Čak i uprkos unutrašnjoj polarizaciji, njihova politička kultura nastavlja da projektuje ideale slobode, prava i građanskog učešća. Ove sile imaju veću težinu kada jačaju legitimitet nego kada se oslanjaju na prisilu.
Pitanje koje je Wallerstein postavio prije 24 godine i dalje ostaje bez odgovora: mogu li se Sjedinjene Države prilagoditi svijetu u kojem ostaju moćne, ali više nisu same?
Odgovor će odrediti hoće li se ovaj novi globalni poredak razvijati s relativnom stabilnošću ili kontinuiranim previranjima.
Historija pokazuje da pad nije najopasnija faza u životu velike sile. Opasnost nastaje kada lideri odbijaju da je priznaju. Sjedinjene Države i dalje mogu izbjeći ovaj obrazac, ali samo ako saveze poput NATO-a ne vide kao ograničenja američke moći, već kao njen temelj.
