U ovoj godini rad državnog pravosuđa na procesuiranju ratnih zločina bilježi jedan od najslabijih rezultata od osnivanja Posebnog odjela Tužilaštva BiH. Tokom prvih osam mjeseci podignuta je svega jedna optužnica, dok je u ostatku godine dodana još jedna, što je drastično manje u odnosu na ranije godine kada su se optužnice često nizale u završnici kalendarske godine.
Do sada su potvrđene optužnice protiv Derviša Mehinovića, koji se tereti za zločine počinjene na području Banovića, te protiv Miće Olovića, optuženog za zločine u Miljevini. Iako su obje potvrđene pred Sudom BiH, ukupan broj optužnica u 2025. godini ostaje izuzetno nizak, što ovu godinu čini jednom od najslabijih kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina na državnom nivou.
Predstavnici porodica žrtava već godinama upozoravaju na sporost i nedostatak rezultata. Ahmet Grahić iz Udruženja porodica zarobljenih i nestalih iz Zvornika kaže da porodice decenijama čekaju pravdu, često uz nadu da će otkrivanje masovnih grobnica dovesti i do odgovornosti počinilaca. Kako ističe, mnoge majke i članovi porodica umrli su a da nikada nisu dočekali ni istinu ni presude.
Istovremeno, Sud BiH je tokom 2025. godine izrekao ukupno 11 pravosnažnih presuda u predmetima ratnih zločina, uglavnom po optužnicama koje su podignute krajem prethodne godine. Pravomoćno je osuđeno 25 osoba na ukupno 145 i po godina zatvora, dok je pet optuženih oslobođeno. Najteže kazne, po 18 godina zatvora, izrečene su za zločine nad civilima u Velagićima kod Ključa, dok su najniže kazne, od po godinu i po, dosuđene u predmetu Bužim.
Pored pravosnažnih, izrečene su i četiri nepravosnažne presude u kojima je pet osoba osuđeno na ukupno 15 i po godina zatvora, dok je isto toliko optuženih oslobođeno. Presude su se odnosile na zločine u Rogatici, Čajniču i Goraždu.
Sagovornici koji godinama prate ove procese ukazuju da problemi ostaju isti, ali s protokom vremena postaju sve izraženiji. Vršiteljica dužnosti predsjednice Suda BiH Minka Kreho navodi da dinamiku rada ograničavaju starost i zdravstveno stanje optuženih i svjedoka, nedostatak adekvatnih sudnica za složene predmete, ali i zdravstveni problemi sudija. Dodaje da su brojni predmeti u zastoju isključivo zbog nemogućnosti dolaska optuženih pred sud usljed bolesti.
Advokati koji rade na predmetima ratnih zločina ističu da je dostupnost svjedoka jedan od ključnih problema. Svjedoci su često stariji, bolesni ili jednostavno demotivirani da se ponovo pojavljuju pred sudom, naročito kada su pozivani više puta zbog rascjepkanih optužnica koje se odnose na iste događaje. Takva praksa, smatraju, dodatno usporava i razvodnjava postupke.
Iz Misije OSCE-a u BiH upozoravaju da se već godinama ponavljaju isti sistemski problemi: nedosljedna prioritizacija najsloženijih predmeta, prebacivanje većine predmeta s nepoznatim osumnjičenima na niže nivoe vlasti s ograničenim resursima, te dugotrajni sudski postupci. Posebno zabrinjava nedostatak regionalne saradnje, jer gotovo polovina predmeta i dalje zavisi od optuženih koji borave u Srbiji ili Hrvatskoj, državama koje rijetko izručuju svoje državljane ili preuzimaju krivično gonjenje.
Revidirana strategija za rad na predmetima ratnih zločina ponovo je produžena, ovaj put do 2028. godine, iako je prvobitno bilo planirano da svi predmeti budu okončani još ranije. Brojni pravni stručnjaci i predstavnici žrtava skeptični su da će i novi rok biti ispoštovan, upozoravajući da vrijeme neumitno radi u korist nekažnjivosti.
Za porodice žrtava, sporost procesa predstavlja dodatnu nepravdu. Kako ističu, pravda koja dolazi prekasno često gubi svoj puni smisao, dok osjećaj da politička volja za rješavanje ovih pitanja slabi iz godine u godinu dodatno produbljuje razočaranje i nepovjerenje u institucije.
