Od početka 2025. godine, javna preduzeća i državne institucije u Bosni i Hercegovini pokazala su nevjerovatan stepen neodgovornosti i razmaženosti u raspolaganju javnim novcem.
Stotine miliona maraka – novca koji pripada građanima – nestale su u ugovorima za ugalj, gorivo, softver, građevinske radove i infrastrukturne projekte. To nije samo problem lošeg menadžmenta – to je sistemska zloupotreba, ritualna pljačka koja postaje norma u javnim finansijama zemlje.
Najveći i najočigledniji primjer dolazi iz „Elektroprivrede BiH“ u Sarajevu. Ovo preduzeće je za nabavku mrkog uglja iz rudnika Banovići i Kakanj potrošilo preko 87 miliona KM. To je samo početak – dodatnih 27 miliona maraka otišlo je na prevoz tog uglja željeznicom. Dok građani ulice gledaju poluprazne autobuse, nedostatak osnovnih energenata ili loše održavanje mreže, njihovi milioni se pretvaraju u papire i račune koji završavaju u rukama tajanstvenih ugovarača.
„Elektroprivreda HZHB“ u Mostaru nije zaostajala: 70 miliona KM na građevinske radove, plus 34 miliona KM na kupovinu dalekovoda. Pitanje koje svi postavljaju, ali niko ne želi javno priznati: Koliko je ovih radova stvarno potrebno? Ko dobija novac i zašto se tenderi raspisuju na ovako astronomskim ciframa? Građani ne dobijaju odgovore – dobijaju račun koji plaćaju svojim radom.
Situacija u Republici Srpskoj, gdje „Elektroprivreda RS“ troši 37,5 miliona KM na dizel gorivo i 22,5 miliona na softver, samo dodatno potvrđuje obrazac: novac odlazi u složene sisteme koji uglavnom služe prikrivanju stvarne potrošnje i opravdavanju enormnih iznosa. Rudnici u Banovićima, koji bi trebali proizvoditi energiju za narod, sami troše 27 miliona KM na gorivo. Ministarstvo komunikacija i transporta BiH baca 28,9 miliona KM na Microsoft licence, dok obični građani bore da plate osnovne račune za struju i komunalije.
Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica dodijelilo je 24 miliona KM za infrastrukturne projekte povratnika – puteve, sportske terene, vodovod i kanalizaciju. Iako je projekat društveno značajan, netransparentnost i visoki iznosi pobuđuju sumnju: koliko je od ovih miliona zaista otišlo u ruke građana, a koliko je završilo u džepovima „posrednika“ i izvođača s vezama u politici?
Grad Tuzla je potrošio 23,37 miliona KM na komunalni linijski prevoz putnika. Rezultat? Građani i dalje čekaju poluprazne i neodržavane autobuse, dok se njihov novac koristi kao sredstvo za prikrivanje netransparentnih ugovora i privilegija.
Najstrašnije u svemu ovome je što niko ne odgovara. Ova zemlja je u ratu sa samom sobom – rat za kontrolu nad javnim novcem, gdje su građani jedina žrtva. Nema sankcija, nema transparentnih izvještaja, nema nadzora. Milioni KM nestaju u „rekordnim“ javnim nabavkama, a politički i ekonomski moćnici nastavljaju živjeti u svom paralelnom svijetu bogatstva, dok obični građani svakodnevno preživljavaju.
Ovo nije samo problem pojedinih preduzeća ili ministarstava – ovo je simptom duboke, sistemske korupcije. To je sistem u kojem su nepotizam, sumnjivi ugovori i privilegije postali norma. U kojem političari i menadžeri koriste javne nabavke kao mehanizam bogaćenja, dok narod sjedi i promatra kako njihov novac nestaje.
Ako iko vjeruje da će situacija sama od sebe da se promijeni, vrijeme je za brutalnu iskrenost: bez potpune reforme javnih nabavki, bez neovisne kontrole i odgovornosti, svaki rekordni tender ostaje samo sinonim za rekordnu pljačku, a Bosna i Hercegovina će nastaviti biti zemlja u kojoj je država privilegovanima, a građani robovi vlastite nemoći.
Ovdje se ne radi više o energiji, infrastrukturnim projektima ili softveru – ovdje se radi o tome da li će BiH ikada stati na noge, ili će njeno javno bogatstvo nastaviti da klizi kroz prste onih koji ga zloupotrebljavaju bez ikakvog osjećaja za posljedice.
