U Srebrenici je otvoren Kabinet za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju – prostor koji za mnoge porodice znači više od obične učionice ili terapijske sobe. Za roditelje iz ovog dijela Podrinja to je, nakon godina lutanja i iscrpljujućih putovanja, prvi put da stručna pomoć njihovoj djeci postoji na dohvat ruke.
Do nedavno, roditelji su bili prisiljeni prelaziti desetine, pa i stotine kilometara kako bi njihova djeca dobila logopedsku ili defektološku podršku. Putovanja u druge gradove postala su svakodnevnica, a troškovi terapija, prijevoza i smještaja padali su isključivo na njihova leđa. U takvom sistemu, oni koji nisu imali novac – često nisu imali ni izbora.
Otvaranjem edukativnog kabineta „Zagrljaj“ u centru Srebrenice, situacija se konačno počela mijenjati. Djeci su sada dostupne logopedske, defektološke i socijalno-pedagoške usluge na jednom mjestu, bez višesatnih putovanja i dodatnog finansijskog pritiska na porodice koje su već godinama iscrpljene borbom s birokratijom i ravnodušnošću institucija.
Interesovanje za rad kabineta svakodnevno raste, što samo potvrđuje koliko je ovakva usluga bila potrebna. Djeca dolaze ne samo iz Srebrenice, već i iz Bratunca i drugih mjesta regije Birač, jer sličnih servisa u ovom dijelu zemlje praktično nema. U kabinetu se radi s djecom koja imaju poteškoće u govoru, autizmom, smetnjama u razvoju, ali i s djecom urednog razvoja koja trebaju dodatnu stručnu podršku.
Ipak, iza ove pozitivne priče krije se i ozbiljan problem: kabinet trenutno opstaje zahvaljujući projektima i donacijama, bez dugoročno osiguranog finansiranja. Oprema i početni rad omogućeni su uz podršku donatora i institucija izvan lokalne zajednice, ali stabilan izvor sredstava još uvijek nije uspostavljen. To znači da je sudbina jedinog mjesta gdje djeca u ovom dijelu Podrinja mogu dobiti stručnu pomoć – i dalje neizvjesna.
Ova situacija ponovo otvara pitanje odgovornosti vlasti prema najranjivijim građanima. Dok politički govori često ističu važnost suživota i brige za povratničke sredine, upravo u takvim sredinama roditelji su ti koji, bez pompe i kamera, stvaraju sistem podrške koji bi trebalo da bude obaveza države.
U Srebrenici se danas može vidjeti kako solidarnost funkcioniše u praksi: roditelji, stručnjaci i lokalna zajednica udružili su se kako bi djeci osigurali osnovno pravo – pravo na razvoj i stručnu pomoć. No, bez sistemske podrške i dugoročnog finansiranja, ovaj mali, ali presudni projekat ostaje na klimavim temeljima.
Sudbina kabineta „Zagrljaj“ zato nije samo pitanje jednog projekta, već test za sve nivoe vlasti – da li će prepoznati važnost onoga što su roditelji već izgradili i pretvoriti ga u trajnu instituciju, ili će još jedna važna inicijativa u Podrinju nestati čim se ugase projektna sredstva.
