Vječni vršioci dužnosti: Kako je privremeno u RS postalo trajno stanje
Skoro svake sedmice stranice „Službenog glasnika RS“ pune su rješenja o razrješenjima i imenovanjima vršilaca dužnosti direktora javnih preduzeća, institucija i ustanova. Riječ je o praksi koja traje godinama i koja se, uprkos brojnim kritikama, ne mijenja. Isti ljudi se formalno razrješavaju, a zatim gotovo istog dana ponovo imenuju – na nova tri mjeseca.
Privremeno rješenje postalo je pravilo, a zakonski mandat izuzetak.
Mandati od 90 dana – bez kraja i bez odgovornosti
Imenovanja vršilaca dužnosti produžavaju se u pravilnim intervalima od po 90 dana. Procjene govore da su na stotine rukovodilaca u RS već godinama u ovakvom statusu, iako zakoni jasno predviđaju imenovanja direktora na puni mandat, uz javne konkurse i jasne kriterije.
Jedan od posljednjih primjera pokazuje svu apsurdnost sistema: Vlada RS je na istoj sjednici prvo razriješila rukovodioca zbog isteka mandata, a zatim ga odmah ponovo imenovala kao vršioca dužnosti – na nova tri mjeseca. Rješenje je objavljeno bez ikakvog objašnjenja zašto osoba nije imenovana na puni mandat.
Formalno, razlike gotovo da ne postoje. Vršilac dužnosti ima ista ovlaštenja kao i direktor imenovan na pet godina – jedina razlika je kratkoročni mandat koji se stalno obnavlja.
I upravo u toj razlici leži suština problema.
„Lakše je s njima upravljati“
Prije nekoliko godina iz vrha vlasti je otvoreno rečeno ono što se u praksi odavno zna: s vršiocima dužnosti je lakše upravljati. Kada su direktori imenovani na puni mandat, postaju „institucija“, teže ih je smijeniti, imaju pravnu zaštitu i ne pristaju lako na političke pritiske.
Vršilac dužnosti, s druge strane, zna da mu mandat ističe za tri mjeseca i da o njegovom produženju ne odlučuje zakon, već politička volja. Poruka je jasna – poslušnost se nagrađuje produženjem mandata, neposlušnost smjenom bez ikakvih posljedica po one koji odlučuju.
Na taj način se upravljanje javnim resursima pretvara u sistem stalne političke ucjene.
Krug bez izlaza
O ovoj temi se godinama govori, ali bez ikakvog konkretnog epiloga. Dovoljno je otvoriti „Službeni glasnik RS“ i vidjeti isti obrazac: razrješenje vršioca dužnosti, pa njegovo ponovno imenovanje već u narednom pasusu. I tako u krug, bez kraja.
Javni konkursi se često preskaču ili razvlače unedogled, a kriteriji stručnosti ostaju u drugom planu. Ključni kriterij postaje politička podobnost i spremnost da se izvršavaju naređenja.
Čak i oni koji javno priznaju da bi v.d. mandate trebalo ukinuti, nerijetko vrlo brzo prihvate ista rješenja kada se radi o „njihovim“ kadrovima.
Politička kontrola umjesto institucionalne odgovornosti
Suština problema nije administrativna, već politička. Kroz v.d. mandate rukovodioci javnih preduzeća i institucija drže se pod direktnom kontrolom političkih centara moći. Umjesto da odgovaraju nadzornim odborima, institucijama ili javnosti, oni odgovaraju isključivo partijama koje su ih postavile.
Takav sistem proizvodi trajnu nestabilnost, urušava profesionalizam i obesmišljava zakonske procedure. Javna preduzeća i ustanove se pretvaraju u produženu ruku politike, a ne u servise građana.
I dok se građani sve rjeđe iznenađuju ovakvim odlukama, jedno pitanje ostaje bez odgovora: da li je privremenost u RS samo tehničko rješenje – ili namjerno izgrađen mehanizam političke kontrole?
