RS političari bez dokaza zapalili etničke sukobe zbog smrti starice na Ozrenu

Smrt starice Jele Pejić u povratničkom selu Panjik na Ozrenu razgolitila je ono što je već odavno postalo pravilo u bh. političkom životu – beskrupulozno iskorištavanje tragedija za raspirivanje nacionalne mržnje i sakupljanje političkih poena. I to bez trunke provjere, bez čekanja na zvanične informacije i bez elementarne odgovornosti prema javnosti.

I dok je Tužilaštvo Tuzlanskog kantona već u ranim popodnevnim satima saopćilo da smrt starice nije posljedica nasilja niti krivičnog djela – i da se ne radi o ubistvu – politička elita uveliko je već bila završila svoj prljavi posao: narativ o ubistvu srpske povratnice već je bio lansiran, podgrijan i proširen, prije nego što je mrtvozornik uopće saopštio prve nalaze.

Prvi koji je započeo politički pir bio je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, koji je – još prije rezultata obdukcije, bez uviđaja i bez ikakvih dokaza – za smrt Pejićeve optužio “političko Sarajevo”. U svom već dobro poznatom stilu, Dodik je iskoristio priliku da ponovo potkopa samu ideju zajedničkog života u BiH, poručivši da “pred ovim zločinom padaju u vodu sve priče o multietničnosti”.

Ovaj politički teatar nije bio ograničen samo na jednog aktera. Ubrzo su mu se pridružili visoki zvaničnici SNSD-a, članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović i zamjenik ministra odbrane BiH Aleksandar Goganović. Svi oni su, bez ikakvog dokaza, govorili o “ubistvu”, “gnusnom zločinu” i “napadu na srpske povratnike”.

Goganović je otišao korak dalje pa je apelirao čak i na međunarodnu zajednicu da reaguje, dok je RTRS – javni servis Republike Srpske – promptno objavio lažnu vijest pod naslovom “Ubijena srpska povratnica”, koja se do trenutka objave ovog teksta nije povukla niti korigirala.

Neodgovornost je, međutim, pokazana i na drugoj strani političkog spektra. Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović, poznat po verbalnim eskalacijama, također se preuranjeno oglasio, nazivajući smrt Jele Pejić “gnusnim zločinom” i “svirepim ubistvom”. Pridružili su mu se i ministri iz reda bošnjačkog naroda – Zukan Helez i Sevlid Hurtić – koji su također iznosili teške kvalifikacije, dok je premijer FBiH Nermin Nikšić jedini pokazao minimalnu dozu opreza, iako je i on očigledno nastupio pod pretpostavkom da se radi o zločinu.

U svakoj ozbiljnoj i funkcionalnoj demokratiji, ovakvo ponašanje bi izazvalo osudu javnosti, pozive na ostavke i zahtjeve za odgovornost. No, u Bosni i Hercegovini ovakve manipulacije postaju politička rutina. Svaki slučaj koji uključuje povratnike, pripadnike druge etničke grupe ili međuentitetske tenzije automatski biva upakovan u šemu etničkog konflikta – čak i kada za to nema apsolutno nikakvih dokaza.

Posebno je opasno to što takve izjave dolaze od ljudi koji obnašaju najviše funkcije u zemlji – ljudi koji bi, umjesto da dolijevaju ulje na vatru, trebali pozivati na smirenost, poštovanje institucija i čekanje zvaničnih rezultata istraga.

No, ovdje već odavno ne postoji interes za činjenice, već samo za iskonstruisane narative koji jačaju etnički strah, potiču izolaciju i hrane političke kampanje zasnovane na podjelama. U zemlji u kojoj su tenzije još uvijek lako zapaljive, takvo ponašanje je izuzetno opasno. Jer riječ izgovorena s političkog vrha – pogotovo ako je laž – ima posljedice.

Umjesto da budu glas razuma, bh. lideri s obje strane pretvorili su se u megafone panike, propagande i licemjerja. Učinili su ono najgore – instrumentalizirali smrt jedne starice za sitne političke interese i time još jednom pokazali da ljudska tragedija u BiH prestaje biti ljudska onog trenutka kada može biti etnički ili politički kapitalizirana.

Smrt Jele Pejić zaslužuje dostojanstvenu tihu istragu i smirenu pravdu, a ne medijski cirkus i talase političkog populizma. Ali, u zemlji u kojoj istina dolazi tek nakon što političari završe svoju predstavu, to je očigledno previše za tražiti.