Od odgađanja razgovora u Švicarskoj do krize povjerenja između Washingtona i Teherana, mirovni proces se suočava sa svojim prvim ozbiljnim testom prije nego što dobije konačni oblik...
Diplomatija ima nepisano pravilo: najteži sporazumi se ne ugrožavaju u trenutku potpisivanja, već u danima koji slijede. Upravo tu se danas nalazi proces između Sjedinjenih Država i Irana. Odgađanje prvih tehničkih razgovora u Švicarskoj još ne predstavlja neuspjeh, ali je prvo ozbiljno upozorenje da će put do trajnog mira biti mnogo složeniji od samog postizanja početnog memoranduma.
U diplomatiji postoji velika razlika između primirja i mira. Primirje zaustavlja vatru. Mir gradi povjerenje. Prvo se može postići za nekoliko sati, drugo traje mjesecima, ponekad i godinama. Sporazum potpisan između Washingtona i Teherana stvorio je politički okvir i rok od 60 dana za pregovore o najtežim pitanjima, od nuklearnog programa do regionalne sigurnosti i plovidbe u Hormuškom moreuzu. Ali okvir još nije zgrada. Temelji su postavljeni, dok zidovi nedostaju.
Pravi razlog za zabrinutost nije otkazivanje putovanja J.D. Vancea u Švicarsku. Razlog leži u činjenici da strane i dalje vide različite realnosti. Washington želi da tehnički pregovori odmah počnu. Teheran želi konkretne znakove da se američke obaveze provode. Između ova dva stava leži nedostatak povjerenja, koji je oduvijek bio najveći neprijatelj svakog američko-iranskog sporazuma.
Još jedan faktor čini situaciju još delikatnijom. Sporazum se ne postiže u mirnom okruženju. Bori se za opstanak u regiji gdje bi bilo koji dan mogao izazvati novu krizu. Nedavni sukobi u Libanu i iranske optužbe da izraelske operacije potkopavaju duh primirja stvorili su klimu neizvjesnosti koja bi mogla direktno uticati na diplomatski proces. Historija Bliskog istoka ispunjena je sporazumima koji nisu srušeni za pregovaračkim stolom, već događajima koji su se dogodili izvan njega.
Međutim, bilo bi pogrešno proglasiti proces neuspjehom. U stvari, odgađanje pregovora moglo bi se protumačiti i kao dokaz da obje strane razumiju ozbiljnost onoga što predstoji. Veliki sporazumi rijetko idu po planu. Napreduju sa kašnjenjima, krizama, nesporazumima i stalnim vraćanjem za pregovarački sto. Sama činjenica da ni Washington ni Teheran nisu proglasili proces završenim pokazuje da još uvijek postoji politička volja da se on održi u životu.
Pravo pitanje danas nije da li sporazum propada. Pitanje je hoće li strane uspjeti da ga zaštite od nepovjerenja, domaćih političkih pritisaka i regionalnih kriza koje prijete da ga naruše prije nego što se uobliči. Američko-iranska diplomatija je još uvijek u majčinstvu historije. Dokument je potpisan, ali mir još nije rođen.
I upravo zbog toga, najveći izazov za Washington i Teheran nije pobijediti u pregovorima. Njihov izazov je osigurati da "beba" mira ne bude mrtvorođena.
