Nicolás Maduro vjeruje da mu se njegov prethodnik i politički otac, pokojni Hugo Chávez, ukazao u obliku male ptice i leptira. Također smatra da proslava Božića dva mjeseca ranije predsjedničkim dekretom pomaže "podizanju morala Venecuelanaca".
On miješa riječ "gremlin" s riječju "grinch", izmišlja riječi na španskom i često pravi gramatičke greške od jedne do druge. Odluke i izjave venecuelanskog predsjednika mogu biti toliko bizarne da mnogi Venecuelanci i Latinoamerikanci imaju naziv za njih: "maduradas".
Međutim, godinama je dokazao da podcjenjivanje njega može biti greška za njegove kritičare.
Ismijavanje Madura postojalo je i prije nego što je preuzeo dužnost predsjednika Venecuele 2013. godine, kada je bio samo jedan od nekoliko potencijalnih nasljednika vođe oboljelog od raka, uprkos tome što je obavljao funkciju ministra vanjskih poslova i potpredsjednika. Maduro je dobio samo manjinsku podršku od sljedbenika Ujedinjene socijalističke partije Venecuele (PSUV), a njegov krug je navodno bio u snažnoj napetosti sa pristalicama Diosdada Cabella, tadašnjeg predsjednika Nacionalne skupštine, jer je bio izabrani vođa u zemlji kojom je dominirala nesigurnost.
Ali, shrvan bolešću, početkom decembra 2012. godine, Chavez je okončao unutrašnje sporove i dao Maduru svoj bezuslovni blagoslov da vodi Chavismo i Venecuelu. "Sin Chaveza" je potom inaugurisao vladu u kojoj je, godinu za godinom, prkosio kritikama svog izbornog sistema, protestima, sankcijama, nalogima za hapšenje, potencijalnim pobunama, međunarodnoj izolaciji i nagađanjima o njegovoj budućnosti.
Vođa kojeg neki ismijavaju sada je predsjednik s najdužim mandatom u Latinskoj Americi: 12 godina i sedam mjeseci. Maduro je nadživio predviđanja i ismijavanje, ali je u tom vremenu Venecuela izgubila milione ljudi, 72% svoje ekonomije, svoj demokratski legitimitet u očima većeg dijela svijeta i mnoge od svojih najvažnijih međunarodnih saveznika. Venecuelanski predsjednik kaže da se sada suočava s "egzistencijalnom situacijom". Hoće li moći ponovo prkositi predviđanjima i preživjeti vojni i diplomatski pritisak američkog predsjednika Donalda Trumpa?
'Sin Chaveza'
„Ukoliko se pojavi bilo kakva nepredviđena okolnost koja me spriječi da nastavim kao predsjednik Venecuele, moje čvrsto mišljenje, čvrsto kao pun mjesec, je da u tom scenariju, koji bi zahtijevao raspisivanje predsjedničkih izbora, trebate izabrati Nicolása Madura“, rekao je Chavez u decembru 2012. godine, nekoliko sati prije nego što je otputovao na Kubu kako bi nastavio liječenje. Predsjednik se vratio u Caracas samo da bi umro, ali ime njegovog nasljednika već je bilo jasno.
Sam Maduro kaže da ne zna zašto ga je Chavez izabrao u odnosu na nekoliko kandidata, jer nikada nije težio da "bude predsjednik". "Ali me je pripremao", rekao je ubrzo nakon Chavezove smrti.
Sin političkog aktiviste iz tradicionalne venecuelanske stranke, Maduro je rano započeo svoje pripreme. Kao student, pridružio se Socijalističkoj ligi i počeo raditi kao vozač autobusa za metro u Caracasu.
Njegov aktivizam ga je učinio sindikalnim vođom, odakle je uskočio u politiku. Sindikalna i politička aktivnost omogućile su mu da upozna dvije odlučujuće osobe u svom životu: Ciliju Flores i Chaveza.
Flores je bila mlada advokatica, a Maduro sindikalna liderka u usponu. Bila je jedna od Chavezovih pravnih braniteljica tokom pokušaja puča 1992. godine. Flores i Maduro su ga posjetili u zatvoru Yare.
Put ljubavi, politike i odanosti je započeo. Flores je postala Madurov partner i, na kraju, prva žena koja je vodila Nacionalnu skupštinu i osoba koju mnogi sada vide kao "moć iza trona", rekla je za CNN Carmen Arteaga, doktorica političkih nauka i profesorica na Univerzitetu Simón Bolívar. I postao je "Chávezov sin".
Misterije kubanske podrške
Kada je Chavez izabran za predsjednika 1999. godine, Maduro je ušao u Nacionalnu skupštinu. Kako je tadašnji predsjednik sticao moć unutar i izvan Venecuele, Maduro se uzdizao u svojim redovima, prvo u Nacionalnoj skupštini, a zatim i u vladi kao "dobar drugi, uvijek poslušan", rekao je za CNN Ronal Rodríguez, istraživač u Opservatoriji za Venecuelu na kolumbijskom Univerzitetu del Rosario.
"Maduro je uvijek bio podcijenjeni vođa. Bilo je mnogo potencijalnih nasljednika kada se Chavez razbolio. Ali niko nije postigao ono što je on postigao: s jedne strane, kubansku podršku, a s druge, raspodjelu moći unutar chavezizma", rekao je Rodríguez.
Madurov odnos s Kubom traje decenijama i poprima mnoge oblike i misterije. Jedna od rijetkih neautoriziranih Madurovih biografija, "De Verde a Maduro: el succeror de Hugo Chávez" (igra riječi, jer "maduro" također znači zreo; "Od zelenog do Madura: Nasljednik Huga Cháveza"), sugerira da je sadašnji predsjednik možda obučen u revolucionarnoj politici na ostrvu tokom svoje mladosti.
Ni on ni zvanične biografije ne spominju ovo navodno iskustvo. Ali Maduro je izgradio, prvo s vladom Fidela i Raúla Castra, a kasnije i s Miguelom Díaz-Canelom, odnos koji je među najvažnijima za današnju Venecuelu. I to je, prema bivšim zvaničnicima iz prve Trumpove administracije, bilo ključno za predsjednika da predvidi i obuzda, putem kubanskih sigurnosnih službi, između ostalog, ustanak opozicije iz aprila 2019.
Maduro je produbio svoje veze s porodicom Castro kada je 2006. godine postao Chavezov ministar vanjskih poslova, a 2011. godine postao je "ključni igrač", kada se tadašnji predsjednik razbolio i otputovao na Kubu na liječenje. Od tada je glavna veza u upravljanju strateškim odnosom između porodice Castro i Chaveza.
Ovaj odnos je pomogao Maduru da učvrsti svoju poziciju nasljednika Chaveza, koji je imao karizmu i utjecaj koji nijedan od njegovih potencijalnih nasljednika nije posjedovao. Također je potaknuo narativ koji su prvo stvorili Fidel Castro, a zatim i sam Chavez, obojica lideri latinoameričke ljevice. Bio je to antiimperijalistički i antiamerički narativ, pojačan geopolitičkim savezima s historijskim rivalima Sjedinjenih Država.
Početak ciklusa koji se stalno vraća
Maduro se oslanjao na taj ep od početka svoje prve administracije. "Chavezov sin" je dobio njegov blagoslov, ali ne sve njegove glasove. Na izborima u aprilu 2013. godine, na kojima je izabran nasljednik pokojnog predsjednika, kandidat Chaviste pobijedio je opozicionog lidera Henriquea Caprilesa sa samo 1,59% glasova. Šest mjeseci ranije, na predsjedničkim izborima u oktobru 2012. godine, Chávez je pobijedio Caprilesa sa 9,5% prednosti.
Sumnjajući godinama u transparentnost izbora vlade, Capriles i opozicija su odbili prihvatiti rezultate. Čak je i sam Chavismo, preko Cabella, izrazio Maduru svoje nezadovoljstvo rezultatom i pozvao na samokritiku.
Odgovorio je da je to bila "legalna, poštena i ustavna" pobjeda i proslavio nastavak vladavine čavizma.
Ali tu je započeo model koji najbolje definira samoproglašenog branitelja „narodne i revolucionarne demokratije“ do danas: osporavani izbori, opozicija na ulicama, optužbe za represiju i progon disidenata, te raspodjela beneficija unutar čavizma kako bi se izbjegli unutrašnji izazovi i održala vlast. Izvan Venecuele, „Madurov model“ oslanjao se na podršku i „znanje“ tradicionalnih američkih protivnika: Kine, Rusije i Irana.
Od 2013. godine nadalje, svi nacionalni izbori bili su obavijeni sumnjom i kontroverzama među venecuelanskom opozicijom, međunarodnim organizacijama, pa čak i savezničkim vladama: ustavni izbori 2017. godine, zakonodavni izbori 2020. godine, te predsjednički izbori 2018. i 2024. godine. Parlamentarne izbore 2015. godine, zapravo, pobijedila je opozicija, ali je čavizam koristio političke manevre kako bi neutralizirao tu pobjedu. Izbore su više puta pratili izazovi i marševi opozicije, a kako su Ujedinjene nacije dokumentirale u svojim izvještajima, represija i smrt.
Maduro je branio ove procese kao „transparentne“, a svoj izborni sistem kao „kredibilan“. Opirao se, stiskao šaku i savladavao izazove čak i kada su mnogi mislili da neće. To se dogodilo, više nego ikad, 2024. godine, kada ni Kolumbija ni Brazil, kojima su vladali ljevičarski predsjednici Gustavo Petro i Lula da Silva, nisu priznali rezultate izbora na kojima je Maduro navodno pobijedio opoziciju Edmunda Gonzáleza Urrutije i Maríe Corine Machado i ostvario svoj drugi reizbor.
„Slučaj Maduro je neobičan slučaj opstanka režima u regiji u kojoj su, suočeni sa sličnim izazovima, drugi režimi pali“, kaže akademik i profesor Amherst Collegea Javier Corrales u svojoj knjizi „Uspon autokratije: Kako se Venecuela prebacila na autoritarizam“.
Visoka cijena za Venecuelance
Za Venecuelance, cijena Madurovog pristupa preživljavanja bila je i ostala visoka i mjeri se ljudskim životima, egzilom i siromaštvom. Od 2017. godine, nekoliko agencija UN-a i Međunarodni krivični sud (MKS) zaduženi su za obračunavanje ove cijene, ponekad u saradnji sa samom vladom Venecuele, u nastojanju da se izbjegne opasnost od međunarodne potjernice za Madurom zbog zločina protiv čovječnosti.
Iz godine u godinu, izvještaji opisuju porast kršenja ljudskih prava, „koordiniranih u skladu s državnim politikama i dio obrasca ponašanja koji je i široko rasprostranjen i sistematski, te stoga predstavlja zločine protiv čovječnosti“, kako je navedeno u izvještaju misije UN-a iz 2020. godine. „Misija je pronašla razumne osnove za vjerovanje da su vlasti i sigurnosne snage planirale i izvršavale kršenja ljudskih prava velikih razmjera od 2014. godine.“
„Dokazi koje je misija prikupila tokom ovog istražnog ciklusa potvrđuju da se zločin progona zasnovan na političkim motivima i dalje vrši u Venecueli, a nijedna nacionalna vlast ne pokazuje spremnost da spriječi, procesuira ili kazni teška kršenja ljudskih prava koja predstavljaju ovaj međunarodni zločin“, zaključila je Marta Valiñas, izvjestiteljica izvještaja.
Prekomjerna sila, proizvoljna pritvaranja demonstranata i opozicionih lidera, seksualno nasilje, mučenje, vansudska pogubljenja su sve prisutno, prema izvještajima UN-a, u Madurovom priručniku za upravljanje neslaganjem.
Kao odgovor na bilo kakvu optužbu ili međunarodnu istragu, Maduro i njegova vlada pribjegavaju, kao što su to činili od početka, poznatoj antiimperijalističkoj naraciji. „Vrlo je zabrinjavajuće što visoki komesar podliježe pritisku antivenezuelanskih aktera i daje pristrasne i neistinite izjave, predstavljajući ideološke spekulacije kao činjenice“, odgovorila je Madurova vlada 2021. godine Michelle Bachelet, tadašnjoj visokoj komesarki UN-a za ljudska prava.
Bachelet je bila prva socijalistička predsjednica Čilea od povratka zemlje u demokratiju. Madurov sukob s Bachelet, tadašnjom diplomatkinjom UN-a, bio je znak da venecuelanska vlada također počinje gubiti podršku latinoameričke ljevice.
Loše upravljanje, ratna ekonomija, egzodus i sankcije. Maduro i njegova vlada su također koristili narativ o antiameričkom križarskom ratu kako bi opravdali loše ekonomske brojke Venecuele.
Ove brojke, tipične za ratne ekonomije u drugim zemljama, jasno otkrivaju loše upravljanje Madura koji je uspio da Venecuela počne rasti tek 2021. godine, osam godina nakon što je preuzeo vlast. Danas je venecuelanska ekonomija na 28% onoga što je bila 2013. godine, prema podacima MMF-a.
Iza ovog kolapsa krije se pad glavnog izvora prihoda Venecuele u posljednjih 50 godina: nafte. Razdirana borbama za moć, sporovima oko Čaviste i nedostatkom investicija, PDVSA, kompanija koja kontroliše proizvodnju i marketing nafte, bankrotirala je. Opći pad cijena nafte od 2014. godine nije pomogao stvarima. Danas, prihodi od izvoza nafte iznose samo 20% onoga što su bili 2013. godine, prema podacima OPEC+.
Maduro i njegova vlada krivili su i nastavljaju kriviti američke sankcije za ekonomski kolaps. Ali tek je 2019. godine Trumpova administracija uvela sankcije PDVSA-i; do tada su mjere bile usmjerene na individualno kažnjavanje Madura i njegovih zvaničnika.
Za razliku od drugih zemalja, loše ekonomsko upravljanje nije promijenilo Madurov utjecaj na Venecuelu. Ali jeste promijenilo sastav zemlje. Preopterećeni represijom i siromaštvom, koji su u najgorem slučaju pogodili 90% stanovništva, milioni Venecuelanaca odlučili su se pobjeći na odredišta gdje se budućnost činila mogućom. Egzodus iz Venecuele, zajedno sa egzodusom iz Sirije, spada među najveće svjetske krize raseljavanja: skoro osam miliona Venecuelanaca sada živi u drugim zemljama.
Ključ 'Madurovog modela' preživljavanja
Madurov Venecuela je niz kriza koje su prisilile Venecuelance da pobjegnu iz zemlje, ali su istovremeno ojačale predsjednika, koji za egzodus krivi sankcije. "Maduro je sposobniji nego što većina ljudi misli; uvijek je znao kako iskoristiti okolnosti i riješiti krize", kaže Rodríguez.
Da bi to postigao, Maduro je, čim je njegova vlada počela, počeo graditi ravnotežu snaga u kojoj je postao garant. Centralno mjesto na ovoj mapi od početka zauzimale su Oružane snage, sektor s kojim Maduro nije imao mnogo odnosa prije nego što ga je Chávez imenovao.
„Neko mi je jednom ovo objasnio: sa Chavezom, vojska je mislila da mu mora zahvaliti na svom značaju. Sa Madurom je suprotno. On mora zahvaliti vojsci i dati im ustupke poput pozicija ili čitavih ekonomskih sektora, pa oni to tolerišu. Pretvorio je Venecuelu u konfederaciju u kojoj je on menadžer“, rekao je za CNN akademik sa Amherst koledža Javier Corrales.
Ključni u ovoj shemi podjele vlasti, koju Corrales uspoređuje s onim što su Castro nametnuli na Kubi, bili su i stariji vođe Čaviste, poput Cabella ili Rafaela Ramíreza, sada osramoćenog, bivšeg predsjednika PDVSA-e, između ostalih, ili Tarecka el-Aissamija, bivšeg potpredsjednika zemlje.
Ali, kao i u svakom zatvorenom režimu vlasti, neki su se predali, pod optužbama za navodnu korupciju, i otišli u egzil ili završili u zatvoru. Mnogi drugi su nastavili i danas nisu samo dio ravnoteže snaga i ekonomskog upravljanja, već i istraga međunarodne pravde za navodne zločine protiv čovječnosti.
Maduro je raspodijelio moć, novac i odgovornosti i time osigurao vlastiti opstanak.
U "konfederaciji" aktera koji dominiraju Madurovom Venecuelom, paravojne grupe koje su, prema UN-u, učestvovale u ciklusu represije opozicije tokom najintenzivnijih društvenih nemira posljednjih godina, također igraju centralnu ulogu. "Kolektivos" je također ključni alat u Madurovom balansu moći i njegovoj budućnosti.
"Oni su veoma naoružani sektor. Oni su šerifi režima. I imaju mnogo toga za izgubiti ako vlada padne", kaže Corrales.
Bliski odnosi sa SAD-om
Bivši zvaničnici Trumpa i Bidena dijele Corralesovu procjenu. U Madurovoj vladi učestvuje toliko legitimnih i navodno nelegitimnih aktera, toliko ličnih interesa u igri, da bi predsjednikov iznenadni odlazak mogao izazvati haos i dramu čak i goru od one koja godinama nagriza Venecuelu.
Gotovo trinaest godina nakon što ga je Chavez proglasio svojim izabranikom, Maduro se suočava s još jednom krizom, onom za koju se druga Trumpova administracija nada da će biti posljednja.
S drugačijom taktikom, američka politika slabljenja Madura je posljednjih godina bila jednako intenzivna kao i antiamerička retorika venecuelanskog predsjednika.
Obuhvatio je nekoliko administracija i uključivao ekonomske sankcije, prekomjerno izdavanje naloga za hapšenje, pritvaranje rođaka zbog sumnje na veze s drogom, hapšenje i puštanje osumnjičenih kao "prve osobe", dodjeljivanje i oduzimanje naftnih licenci, direktan dijalog i tajne razgovore, pa čak i plan za omogućavanje slobodnih, poštenih i transparentnih izbora koji su 2024. godine doveli do izbora na kojima je opozicija predvođena Machadom iznenadila svijet. Ništa nije uspjelo, ni prijetnje ni dijalog s Madurom koji se također pokazao kao stručnjak za odugovlačenje i odugovlačenje pregovora.
Venecuelanski lider se sada suočava s najvećom američkom pomorskom i vazdušnom blokadom nametnutom Karibima u posljednjih nekoliko decenija. Vojni pritisak SAD-a i Trumpa raste, a Maduro ponovo pokušava prkositi izgledima. Hoće li uspjeti?
