Milorad Dodik, bivši predsjednik RS-a kojem je Centralna izborna komisija nedavno oduzela mandat, i dalje nastavlja svoj politički performans kao da institucije i zakon ne postoje.
Režimski mediji u entitetu uporno ga tretiraju kao „nezamjenjivog vođu“, dok on sam najavljuje referendum koji „ne govori eksplicitno o nezavisnosti, ali će biti ozbiljno zagrijavanje“. U prevodu: Dodik gradi sopstveni politički ring i želi da svi gledaju kako on demonstrira snagu, dok stvarni problemi entiteta čekaju u drugom planu.
U svojoj besramnoj samohvali, Dodik sebe predstavlja kao jedini garant opstanka RS-a. „Opasan sam svjedok za mnoge“, kaže, ne zaboravljajući da podsjeti svijet kako je 30 godina čuvao entitet. Svako ko ga pokuša ukloniti iz politike odmah postaje neprijatelj Srba, jer, očigledno, samo on zna šta je dobro za narod – a sve ostalo je izdaja ili nerazumijevanje „velikog plana“.
Visoki predstavnik Schmidt, po Dodiku, galami i viče „kao Hitler po kafanama“, dok međunarodni posmatrači samo mogu da se nasmiju grotesknim paralelama. Dodikova percepcija stvarnosti je jednostavna: svijet je scena, on je glavna zvijezda, a demokratska pravila su samo dekoracija. BiH, prema njegovim riječima, je „iluzija Trampovih protivnika“ i treba da se objasni američkom predsjedniku. Jasno je, Dodikova realnost funkcioniše po sopstvenim pravilima – zakoni, institucije i međunarodni ugovori su samo pozadina njegovih samohvalisavih monologa.
Posebno je interesantno njegovo hvalisanje vezano za Izrael i Palestinu. „Spriječio sam priznanje Palestine dok je RS bila član proširenog Savjeta bezbjednosti“, tvrdi. Naravno, Dodik je jedini koji je sposoban da shvati globalne tokove diplomatije i predstavlja pravi moralni kompas, dok ostatak svijeta, očigledno, spava na času geopolitike.
Naravno, ovaj politički autistični narativ dolazi s potpuno ignorisanjem realnih problema entiteta – ekonomske stagnacije, korupcije, pravnog haosa i međunarodne izolacije. Za Dodika je jedini problem ako neko ne razumije njegovu veličinu, dok svakodnevni život građana ostaje u senci njegovih „ozbiljnih zagrijavanja“. Svaka prijetnja referenduma, svaka parola o samoopredjeljenju, svaka nova samohvalna izjava je zapravo pokušaj da se pažnja prebaci sa stvarnih izazova i urušena institucija na politički performans jednog čovjeka.
Dodikova strategija je jednostavna: teatralno prijeti, teatralno hvali sebe i permanentno stvara osjećaj da je entitet ovisan samo o njegovoj veličini. Svaka njegova izjava, svaki intervju i svaka samohvalna opaska služe da podsjete građane i međunarodnu zajednicu da „bez mene RS ne bi opstala“.
Dok građani entiteta i dalje balansiraju između korupcije, ekonomske stagnacije i pravnog haosa, Dodik marljivo gradi svoj mit. Svaka njegova izjava je mini-performans, svaka prijetnja referenduma nova scena, a svaki međunarodni razgovor dokaz njegovog „genija“. U političkom teatru Milorada Dodika, on je ne samo glavni glumac, već dramaturg, kritičar i publika istovremeno.
Ironija je očigledna: čovjek koji je izgubio mandat i čiji „autoritet“ je pravno osporen, i dalje nastavlja da diktira narativ, dok institucije stoje po strani, nemoćne pred Dodikovim samohvalnim spektaklom. Dodikova politika nije politika – to je permanentni performans samohvale, prijetnji i teatralnog samozadovoljstva, dok realnost i život građana ostaju u senci njegovih „ozbiljnih zagrijavanja“.
Ukratko, Dodik je živuća predstava vlastite veličine, čovjek koji uspješno kombinuje paranoju, samohvalu i politički cirkus u jedan kontinuirani spektakl, ostavljajući RS, BiH i međunarodnu zajednicu da gledaju i klimaju glavom.
