Dok se u dijelu političke javnosti u BiH osjeća nervoza zbog mogućih promjena u međunarodnom prisustvu, sve više se otvara pitanje koliko je stabilnost države zaista vezana za institucije poput OHR-a, a koliko za unutrašnju političku zrelost.
Iznenadni odlazak visokog predstavnika Christiana Schmidta, kao i sve glasnije rasprave o mogućem redefinisanju uloge Ureda visokog predstavnika (OHR), u dijelu sarajevske političke scene proizveli su osjećaj nesigurnosti, pa čak i panike. Istovremeno, takva atmosfera je u Republici Srpskoj dodatno podstakla političke aktere da intenziviraju zahtjeve za gašenje ili radikalno ograničavanje mandata OHR-a.
U pozadini tih procesa, prema ocjenama dijela analitičara i bivših diplomata, nalazi se i širi kontekst promjena međunarodnih prioriteta, posebno u politici Sjedinjenih Američkih Država prema Bosni i Hercegovini. Takve poruke dodatno su podgrijale percepciju da bi dugogodišnji okvir međunarodnog nadzora mogao ući u fazu postepenog povlačenja.
Politički pritisci i “ofanziva” iz Republike Srpske
Narodna skupština Republike Srpske usvojila je deklaraciju kojom se traži zatvaranje OHR-a i upućuje apel Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija da donese rezoluciju o okončanju mandata visokog predstavnika. Paralelno s tim, iz Banje Luke dolaze poruke o potrebi poništavanja ranijih odluka OHR-a i preispitivanja dosadašnjeg međunarodnog angažmana u BiH.
Dodatnu političku težinu tim zahtjevima daju i stavovi pojedinih aktera iz Federacije BiH, uključujući i HDZ BiH, koji se zalaže za restrukturiranje ili premještanje OHR-a u Brisel, uz ograničavanje njegovih izvršnih ovlasti.
Reakcije probosanske politike
S druge strane, dio probosanskih političkih struktura reaguje uglavnom defanzivno, oslanjajući se na očekivanje da će međunarodna zajednica zadržati postojeći okvir upravljanja krizama u BiH. Takav pristup, prema ocjenama kritičara, često je praćen nedostatkom jasnog političkog samopouzdanja i dugoročne strategije.
Upravo tu, tvrde analitičari, nastaje ključna razlika između dva politička bloka: dok jedni svoju strategiju grade na pretpostavci povlačenja međunarodnog faktora i testiranju granica državnog uređenja, drugi i dalje u velikoj mjeri oslanjaju političku stabilnost na vanjske aktere.
Država između vanjske podrške i unutrašnje odgovornosti
Istorijsko iskustvo Bosne i Hercegovine, posebno period 1992–1995., često se koristi kao argument u raspravama o opstanku države. Tada, uprkos ograničenom i sporom djelovanju međunarodnih snaga, ključnu ulogu u odbrani institucija imali su domaći akteri i strukture koje su, u izuzetno teškim uslovima, održale kontinuitet državnosti.
Danas, tri decenije kasnije, BiH ima razvijeniji institucionalni okvir i znatno veću međunarodnu integraciju nego u ranijim periodima. Upravo zbog toga, dio analitičara smatra da eventualno smanjenje uloge OHR-a ne mora nužno predstavljati destabilizirajući faktor, već potencijalnu priliku za jačanje domaće političke odgovornosti.
Test političke zrelosti
U tom kontekstu, ključna poruka koja se provlači kroz aktuelne rasprave jeste da opstanak Bosne i Hercegovine ne zavisi isključivo od međunarodnih institucija, nego prije svega od sposobnosti domaćih političkih aktera da preuzmu odgovornost za donošenje odluka i upravljanje krizama.
Dok jedni vjeruju da bi povlačenje OHR-a otvorilo prostor za destabilizaciju, drugi tvrde da bi upravo to mogao biti test političke zrelosti i prilika za redefinisanje odnosa unutar države.
Kako god se razvijala situacija, jasno je da se Bosna i Hercegovina ponovo nalazi u fazi u kojoj se preispituju temelji njenog političkog sistema – i uloga međunarodne zajednice u njemu.
