Savezništvo ustaša i četnika u „vrijeme Jasenovca“

Historijska je činjenica da su četnici i ustaše sarađivali u borbi protiv partizana, od 1942. godine pa nadalje.

Jedna od najpoznatijih fotografija, koja svjedoči o ovoj saradnji, snimljena je u okolici Banja Luke 1942. godine. Na slici, četnički vojvoda Uroš Drenović nazdravlja sa ustaškim oficirima, poslije sporazuma koji su sklopili nešto ranije. Historičar dr. Branko Latas o ovoj prilično neispričanoj činjenici je objavio više naučno-istraživačkih radova.

ČETNIČKI VOJVODA DRENOIVĆ (prvi s lijeva) NAZDRAVLJA USTAŠAMA I DOMOBRANIMA

Inače, Drenović se u početku borio u redovima partizana, ali čim je saznao da je u okolini Manjače, odakle je bio, formiran četnički odred, pridružio im se. Vojvoda Drenović je 27. aprila 1942. sklopio Ugovor o lojalnosti i saradnji sa vlastima Nezavisne države Hrvatske (NDH).

• Izjavljujem, da sam uvijek priznavao NDH, ali da sam otišao u šumu, da spasim goli život, naroda u ovom kraju, kao i sebe, koje su neodgovorni elementi počeli nemilice ubijati i pljačkati. Ujedno izjavljujem, da ću zajedno sa svojim naoružanim ljudima, kada očistimo zajedno sa hrvatskom vojskom, prema naređenjima vojnog zapovjedništva čitav ovaj teritorij od komunističkih bandi, staviti se na potpuno raspoloženje sa svojim naoružanim ljudima domobranstvu - izjavio je tad već vojvoda Drenović na sastanku u hotelu "Bosna" s ustaškim zapovjednicima u Banjoj Luci. Njegov primjer su slijedili i mnogi drugi četnički komandanti.

Četnički vojvoda iz Drugoga svjetskog rata Uroš Drenović rođen je u mjestu Sitnica na Manjači 1911. Poginuo je 1944. u Čađavici. Po ocjeni koju je u svom izvještaju napisao četnički major Slavoljub Vranješević 03. februara 1943. godine, Drenović je bio bolesno ambiciozan čovjek i patio od umišljene veličine, te se rado dodvoravao i Hrvatima i Nijemcima, a uz to je slao i pokloničko izaslanstvo patrijarhu Hrvatske pravoslavne crkve Germogenu u Zagreb.

Na poslijeratnom suđenju, Draža Mihailović se branio da Uroš Drenović nikada nije bio u kontaktu s njegovom komandom, da u prvo vrijeme nije ni čuo za njega, da nije znao za Drenovićevu saradnju s Nijemcima i ustašama, te da je za to saznao tek prilikom čitanja optužnice i na samom suđenju. U daljnjem toku procesa, Mihailović je korigovao svoju izjavu, ali je i dalje negirao da je on imao nadzor nad Drenovićem.

Vojvoda Drenović je poginuo na Čađavici, 1944. godine prilikom savezničkog napada na četničko-njemačke položaje, kako se navodi, poginuo je od engleske avio-bombe, zajedno s njemačkim oficirom. Vojvodu Uroša Drenovića pokopali su pripadnici ravnogorskog pokreta u Stričićima na Manjači (rodnom selu pisaca Petra Kočića), 2002. godine, nakon ekshumacije s mjesta na kojemu je ranije bio tajno pokopan.

Tim povodom mu je podignut spomenik uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve i Boračke organizacije Republike Srpske. U Banjoj Luci jedna ulica nosi ime vojvode Uroša Drenovića.

Logor Jasenovac je bio najveći koncentracioni i logor smrti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj na prostoru okupirane Jugoslavije za vrijeme Drugog svjetskog rata. Formiran je u avgustu 1941. godine u okolini istoimenog gradića oko 100 km jugoistočno od Zagreb, na rijeci Savi u blizini granice sa Bosnom, tačnije gradićem Bosanskom Dubicom. U to vrijeme, na svega 40-tak kilometara od Drenovićeve zone odgovornosti, dok on sarađuje sa ustašama, odvijao se u Jasenovcu veliki zločin NDH nad Srbima, ali i nad Jevrejima, Romima, Bošnjacima...

Ljeto 1942. bio je period najintezivnijih likvidacija logoraša u Jasenovcu, a kulminacija je bila u julu 1942. poslije bitke za Kozaru, kada je u logor dovedeno na desetine hiljada ljudi, uglavnom žene, djece i staraca. Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda Milorad Dodik, dao je za TV N1 izjavu u kojoj je rekao: „Ja sam dijete Кozare, vaspitan sam na toj vrsti priče i stradanja u Jasenovcu. Nikada nisam mogao prihvatiti i negativan odnos sam imao prema tome da su četnici 1942. na Кozari ušli i borili se protiv partizana i da su zarobili zbir (zbijeg) koje su predali ustašama, kasnije su bili poklani u Jasenovcu. Govorim o četnicima koji su bili spremni da svoj narod gurnu pod nož ustašama“.

Historičari navode da je između ustaša i četnika samo tokom 1942.godine potpisano 12 sporazuma o saradnji i zajedničkom djelovanju.

Iz okolice Prijedora 20.juna 1942. 2.000 četnika učestvuje kao logistička podrška Nijemcima u napadu na Kozaru, time pomažući ustašama i Nijemcima u uništenju partizanskih jedinica i u masovnom pokolju Srba. Amerikanci navode u jednom izvještaju da je 15.000 četnika odano komandi Ante Pavelića.

Na obilježavanju antifašističkih tekovina Kozare, poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. četnici se ne spominju kao sluge njemačkog okupatora i ustaški saveznici. Najočitiji primjer tome je da se i prilikom obilježavanja pogibije najveće partizanske legende sa Kozare dr. Mladena Stojanovića, više ne spominje da su ga ubili četnici.

„On je kao legenda Kozare nadživio svoj život uspomenama“- rekao je samo gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković 2019. na tradicionalnom historijskom času i polaganju vijenaca povodom 123. godišnjice rođenja i 77. od godišnjice pogibije narodnog heroja doktora Mladena Stojanovića, dok je predsjednik gradskog odbora SUBNOR-a Veljko Rodić rekao da je Mladen Stojanović bio i ostao junak i narodni heroj koji je pripadao ne samo Prijedoru i Potkozarju već i Podgrmeču pa i mnogo šire. Nigdje nijednom riječju istina o pogibiji „crvenog doktora“ sa Kozare.

"Ubiše ga, prokletnici" – zapisao je jedan hroničar, šapat naroda podno Kozare, na vijest da su četnici ubili legendarnog komandanta. Kao načelnik Operativnog štaba za Bosansku krajinu, dr. Mladen Stojanović je s kozarskom proleterskom četom pošao u centralnu Bosnu, da snagom svog autoriteta sačuva jedinstvo naroda u zajedničkoj borbi protiv neprijatelja i suzbije izdajničku aktivnost četnika.

Prilikom ulaska u selo Lipovac kod Čelinca, četnici su vatrom s prozora Osnovne škole dočekali partizansku kolonu s Mladenom na čelu. Na usku i duboku snježnu prtinu palo je, smrtno pogođenih, 12 partizana. Među više ranjenih bio je i doktor Mladen, koji je samom sebi zaustavio krvarenje, dok su njegovi borci odbijali nasrtaje četnika.

Nešto kasnije, 01. aprila 1942. godine, četnici Rada Radića ubili su 26 ranjenika iz partizanske bolnice u selu Jošavki kod Čelinca. Sutradan, u ovom selu četnici su pronašli i doktora Mladena Stojanovića, koji je ležao u obližnjoj kući Danila Vukovića. Pošto je prkosno odbio da potpiše izjavu solidarnosti s četničkim pokretom, oni su ga izvukli iz kuće i ubili.

DR MLADEN STOJANOVIĆ

Radoslav Rade Radić koji se među velikosrbima proslavio ubistvom doktora Mladena, bio je partizanski komandir a onda postao četnički vojvoda i njemački liferant. Radić je bio politički komesar i član štaba 4. krajiškog partizanskog odreda u Bosni za vrijeme Drugog svetskog rata.

Nakon početka ustanka protiv okupatora izvršio je napad na štab odreda, poubijao sve prisutne članove, i nakon masakra partizana zajedno sa Urošem Drenovićem stvorio svoj četnički odred. Postao je četnički vojvoda u pokretu Draže Mihailovića. Već krajem 1941. godine došao je u sukob sa partizanima i tražio podršku okupatora, a njegov odred „Borje“ je potpisao lojalnost Nezavisnoj državi Hrvatskoj.

Rade Radić je bio jedan od četničkih vođa u Bosni koji je služio NDH i njemačkom okupatoru, ne samo vojno nego i ekonomski. Bio je jedan od ovlašćenih liferanata robe i građe za njemačku vojsku i NDH. Pregovarao je o isporukama hrane i materijala za njemačku i vojsku NDH i potpisivao ugovore.

Njegovi četnici su za račun Nijemaca i NDH vršili otkup zobi, stočne hrane, životnih namirnica, obezbjeđivali puteve, mostove i obavljali i druge poslove. Svi ti poslovi išli su preko Glavnog četničkog štaba. Osim toga, njegovi ljudi su služili okupatoru i kao vojne jedinice i kao vodiči, jer su poznavali teren. Rade Radić je aktivno učestvovao sa svojom jedinicom u zajedničkom napadu Nijemaca i ustaša na civile na Kozari.

O zlodjelima Radeta Radića govori i dr. Milan Dukić, izaslanik Draže Mihailovića poslije sastanaka sa četničkim vođama u Bosni, u svojoj depeši Mihailoviću, 22. septembra 1942. godine: „Komandant Rade Radić bivši partizanski komandir Jošavske čete, poklao je partizane u Jošavci i prišao četnicima. Čovek seoski trgovac, niske kulture...“

Nakon rata mu je suđeno i strijeljan je 1946. godine kao saradnik okupatora. Godine 2002. na Ravnoj gori, selo Skatavica, opština Čelinac, podignut je spomenik Radetu Radiću i njegovim saborcima. Ulica u Banjojluci, u nekada većinskom bošnjačkom naselju Vrbanja nosi njegovo ime. Ulica zločinca Rade Radića udaljena je sedam kilometara i 700 metara od ulice njegove žrtve dr Mladena Stojanovića.

ULICA RADE RADIĆA U BANJOJLUCI

RADE RADIĆ (KRAJNJI DESNO) SA NJEMAČKIM I DOMOBRANSKIM OFICIROM

Bosansko-krajiški korpus Jugoslovenske vojske u otađbini javlja vlastima NDH i Nijemcima u Varcar Vakufu- Mrkonjić-Gradu da partizani održavaju skup i traži njihovo bombardiranje 1944. Veliki župan u Kninu David Sinčić 17. juna 1942. sklopio je sporazum s četničkim vojvodama o saradnji u borbi protiv partizana. To je bio dio blažeg zaokreta u politici terora i represije koju je NDH dotad provodila prema Srbima, pa je npr. osnovana i Hrvatska pravoslavna crkva.

Ustaške su se vlasti obavezale opskrbljivati četničke snage u borbi protiv partizana; ranjenim četnicima bit će pružena njega u hrvatskim vojnim bolnicama; udovice i siročad četnika poginulih u borbi protiv partizana, primat će istu finansijsku pomoć koja se daje preživjelim članovima porodica hrvatskih vojnika. Ovi su se sporazumi odnosili na oko 10.000 od otprilike 15.000 bosanskih četnika u njemačkoj okupacijskoj zoni. Četnici su 1944. godine još mogli biti prebacivani iz NDH u Vojnu bolnicu u Beogradu ili čak u Treći Reich radi liječničke njege.

Kada je Prva proleterska brigada brigada zarobila vođu zeničkih četnika Goluba Mitrovića i njegov štab u Bijeloj vodi kod Zenice, u julu 1943.godine, Moša Pijade, član Centralnog komiteta Komunističkog pokreta Jugoslavije, lično se obratio žiteljima tog područja i pročitao im tekst Mitrovićevog sporazuma sa ustašama, koji je kod njega pronađen tokom zarobljavanja. Jedanaest četničkih kolovođa, uključujući i Mitrovića, osuđeni su na smrt i pogubljeni u Pocjelovu kod Vozuće, zbog ubijanja partizana i nevinog muslimanskog stanovništva.

Važno je napomenuti i to da je od ukupno 93 generala, u Pavelićevoj ustaškoj službi bilo čak 13 generala Srba. Dr Savo Besarović, Srbin, predratni advokat, kolega sa studija i lični Pavelićev prijatelj, sredinom rata je postao ministar u NDH. General Milan Uzelac u aprilu 1941. godine, prihvatio je ponudu ustaškog režima da pomogne formiranju i organizovanju vazduhoplovstva NDH.

GENERAL MILAN UZELAC

General Mihajlo Lukić ratnim operacijama je zapovijedao od kraja 1941. do aprila 1943. kao zapovjednik 3. domobranskog zbora u Sarajevu. U tom je razdoblju bio u središtu najtežih bitaka u Bosni i Hercegovini te je vrlo često sarađivao s Crnom legijom Jure Francetića.“Zbog velikih zasluga za izgradnju oružanih snaga NDH” dobio je titulu viteza i, između ostalog, odlikovan je „Hrvatskim trolistom 1. stupnja s hrastovim grančicama”.

To odlikovanje dobili su samo Slavko Kvaternik, Jure Francetić, Rafael Boban i on. Vitez je bio i general NDH Đuro Gruić, Srbin rođen u Sremskoj Mitrovici.

GENERAL MIHAJLO LUKIĆ

General Đuro Dragičević odmah je prihvatio Pavelićev poziv i u NDH od 1941. godine bio je komandant artiljerije, a pred kraj rata prešao je u Berlin, da bude veza sa njemačkom vojskom. Rusi su ga zarobili, pa je dvije godine proveo u logorima u Njemačkoj i još sedam u SSSR. Od 1954. živio je u Austriji, tu je umro i sahranjen.

GENERAL ĐURO DRAGIČEVIĆ

Do kraja odani Paveliću i brojnim ustaškim zločinima ostali su i sljedeći generali Srbi: Fedor Dragojlov, Dušan Palčić, Milan Desović, Jovan Iskrić, Lavoslav Milić, Miroslav Opačić, Jovan Pribić i Miloš Ožegović.

GENERAL DUŠAN PALČIĆ

Jedan od upravnika ustaškog logora u Jasenovcu rodio se 05. juna 1915. godine u Jajcu kao Miroslav Filipović, a kasnije će biti poznat kao Tomislav Majstorović. Majka mu je bila Srpkinja Marica Radulović. Pod Majstorovićevom komandom ubijene su hiljade Srba, Jevreja, Roma, Bošnjaka...

TOMISLAV MAJSTOROVIĆ (U SREDINI)