Postoje politički trenuci u Bosni i Hercegovini kada jedna rečenica otkrije mnogo više od desetina službenih saopćenja. Takav trenutak dogodio se nakon susreta Milorada Dodika i Dragana Čovića u Mostaru, kada je lider bosanskih Srba otvoreno podržao ideju hrvatske izborne jedinice i stao iza političke poruke koja je prethodno stigla iz Zagreba kroz Rezoluciju Hrvatskog sabora o Hrvatima u BiH.
Na prvi pogled, riječ je o pitanju političke ravnopravnosti jednog konstitutivnog naroda. Međutim, u složenoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti nijedna velika politička inicijativa ne postoji sama za sebe. Svaka odluka ima svoju pozadinu, svoje interese i svoje posljedice.
A upravo je Dodikova podrška ono što cijelu priču čini mnogo širom od obične rasprave o izbornom zakonu.
Jer kada političar koji godinama vodi najžešće bitke protiv jačanja državnih institucija BiH podrži model koji bi mijenjao način političkog predstavljanja u državi, teško je izbjeći pitanje: da li je riječ o principu ili o političkom računu?
Politička trgovina pod zastavom ravnopravnosti
Dodik i Čović već godinama imaju razvijen odnos političke saradnje. Njihova politika često se ukršta u tačkama gdje vide zajednički interes – od odnosa prema međunarodnim institucijama do zahtjeva za promjenama unutrašnjeg uređenja BiH.
Zato Dodikova podrška hrvatskoj izbornoj jedinici nije došla kao iznenađenje za one koji prate političke odnose u zemlji. Ona je nastavak jednog obrasca u kojem se interesi različitih političkih centara spajaju kada postoji zajednički cilj.
Dodik stao uz Čovića i ponovo otvorio pitanje uloge Hrvatske u BiH: “To nije miješanje, već dejtonska obaveza”
Za Čovića, pitanje izborne reforme predstavlja borbu za ono što naziva legitimnim predstavljanjem Hrvata. Za Dodika, podrška toj ideji može biti dio šire političke strategije u kojoj se insistira na dodatnoj etničkoj autonomiji i promjeni postojećeg odnosa između države i njenih unutrašnjih jedinica.
Dva različita politička cilja pronašla su zajedničku tačku.
Zagreb između brige za Hrvate i optužbi za miješanje
Rezolucija Hrvatskog sabora dodatno je podigla temperaturu. Njeni zagovornici tvrde da Hrvatska ima pravo i obavezu govoriti o položaju hrvatskog naroda u BiH, posebno kada smatraju da je njihova politička zastupljenost ugrožena.
Protivnici, međutim, upozoravaju da se granica između brige za sunarodnjake i miješanja u unutrašnje stvari druge države lako može izgubiti.
U Sarajevu je rezolucija dočekana kao pritisak izvana i pokušaj da se politički procesi u BiH usmjeravaju izvan institucija same države. Kritičari smatraju da bi stvaranje novih etničkih mehanizama dodatno udaljilo BiH od ideje funkcionalne i građanske demokratije.
Pitanje koje ostaje bez odgovora
Najveći problem bosanskohercegovačke politike jeste što se gotovo svaka rasprava o pravima naroda pretvara u sukob oko teritorije, kontrole i političkog utjecaja.
Hrvati u BiH s razlogom govore o problemima političkog predstavljanja i osjećaju da često nemaju dovoljnu kontrolu nad izborom svojih predstavnika. S druge strane, bošnjačke i građanske političke stranke upozoravaju da bi novi etnički modeli mogli dodatno zarobiti državu u ustavnom sistemu koji već decenijama proizvodi blokade.
Između ta dva pogleda ostaje otvoreno ključno pitanje: da li se ravnopravnost može graditi novim podjelama ili se izlaz mora tražiti u drugačijem političkom modelu?
Nova era političkog preslagivanja
Dodikova podrška rezoluciji i ideji hrvatske izborne jedinice pokazuje da se u BiH ponovo otvara prostor za velika politička preslagivanja.
Ovo više nije samo rasprava između Sarajeva i Mostara. U priču su uključeni Zagreb, Banja Luka i različiti međunarodni akteri koji godinama pokušavaju pronaći model stabilnosti za BiH.
Ali historija ove zemlje pokazuje jednu važnu stvar: svaka odluka donesena bez širokog unutrašnjeg dogovora prije ili kasnije postaje novi izvor krize.
Možda je najveća ironija trenutne situacije u tome što se svi politički akteri pozivaju na zaštitu prava naroda, dok građani godinama čekaju državu koja će prije svega funkcionirati.
Jer Bosna i Hercegovina nije u krizi zato što nema dovoljno političkih deklaracija. U krizi je zato što previše političkih projekata vidi budućnost kroz podjele, a premalo kroz dogovor.
I zato će pitanje izborne jedinice, bez obzira na to kako bude riješeno, ostati mnogo više od izbornog pitanja. Ono će biti test sposobnosti domaće politike da konačno pronađe ravnotežu između kolektivnih prava i zajedničke države.
