Na crvenim pločama ispred kultnog Anfielda, gdje je Diogo Jota godinama ispisivao stranice fudbalske čarolije, danas vlada tišina. Tišina koja para. Umjesto pjesme navijača i buke sa tribina – samo šapat vjetra i tiho pucketanje svijeća.
Navijači, stari i mladi, dolaze u tišini, spuštenih pogleda. Neki nose cvijeće, neki crvene šalove, a mnogi samo suze koje ne mogu zaustaviti. Na ogradi ispred stadiona visi njegov dres – broj 20 – savijen od vjetra, ali čvrsto privezan, kao da ga niko ne smije odnijeti. Ispod njega – more bijelih i crvenih ruža. Dječak u Liverpoolovom dresu, ne stariji od deset godina, spušta plišanog medu i na komadiću papira piše: “Hvala, Jota. Zauvijek moj heroj.”
Jedna starija žena, držeći unuku za ruku, stavlja svijeću i briše suze. “Prvi put sam ga vidjela kako igra protiv Arsenala. Bio je lav. Ali uvijek tako tih, tako svoj…”
Navijači pale svijeće u redovima, kao da prave stazu kojom će Jotin duh moći proći još jednom – posljednji put do stadiona koji ga je volio.
Neko je ostavio dres portugalske reprezentacije, a pored njega poruka ispisana drhtavim rukopisom: “Igrao si srcem. Otišao si prebrzo. Počivaj, šampione.”
Djeca sjede na trotoaru i crtaju Jotu, s loptom u nogama i osmijehom koji je uvijek imao nakon gola. Roditelji brišu njihove suze, a zapravo ne znaju kako objasniti da se njihova fudbalska zvijezda – više nikada neće pojaviti na terenu.
I dok pada noć nad Liverpoolom, dres broj 20 svjetluca u odrazu plamena. Vjetar nosi šapat navijača: “You’ll Never Walk Alone, Jota.”
I zaista, neće.
