Već skoro sedam godina lista lijekova koju koristi Fond solidarnosti nije revidirana, a posljedice te nebrige osjećaju najviše pacijenti. Nedavni revizorski izvještaj ukazuje na brojne propuste i preporuke, ali njihova primjena za sada ostaje izazov.
Dok Fond solidarnosti u Federaciji BiH godinama liječi posljedice zanemarivanja, pacijenti ostaju na čekanju, bez adekvatne podrške i lijekova.
„Na listi čekanja su lijekovi koje u svijetu već smatraju standardom, a kod nas su i dalje nedostupni. Ne radi se samo o inovativnim lijekovima, nego i o onima koji su u mnogim zemljama već zastarjeli, a kod nas ih nema uopće,“ ističe Enida Glušac, predsjednica Udruženja oboljelih od tumora dojke ‘Renesansa’.
Revizorski izvještaj je pokazao da Ministarstvo zdravstva još nije donijelo stručna i medicinska uputstva koja bi precizno odredila ko ima pravo na lijekove sa Liste Fonda solidarnosti. Ova situacija stavlja zdravstveni sistem u stanje stagnacije, posebno za pacijente s najtežim dijagnozama.
Za 2024. godinu Federalni zavod je tražio 77,8 miliona KM za Fond solidarnosti, ali je odobren znatno manji iznos — oko 59,5 miliona KM. To je tek 76% traženog budžeta, dok je izdvajanje iz budžeta Federacije BiH za Fond solidarnosti tek 10,2% od ukupno planiranih prihoda od doprinosa, što je protivno zakonskim odredbama.
Dug prema Fondu danas prelazi 1,5 milijardi maraka, a uzrok leži u brojnim sistemskim nedostacima i neadekvatnoj upravi. Revizorski izvještaj naglašava da nije sačinjena lista lijekova u skladu sa zakonskim propisima, a broj lijekova koji su na njoj često nisu dostupni svim osiguranicima u Federaciji BiH u propisanim indikacijama.
Pored problema s Fondom solidarnosti, revizorski izvještaj ukazuje i na druge ozbiljne propuste: nepostojanje interne revizije, neformiranje stalnog upravnog odbora u Zavodu zdravstvenog osiguranja Federacije još od 2015. godine, kao i nedostatak ugovora između univerzitetskih bolnica i njihovih osnivača, što onemogućava transparentno trošenje budžetskog novca.
Finansijski izvještaji pokazuju da, uprkos velikim izdvajanjima za stabilizaciju i modernizaciju zdravstvenih ustanova, postavljeni ciljevi nisu ostvareni. Sa druge strane, službena putovanja se i dalje finansiraju, ali često bez potrebnih dokaza i propisane dokumentacije.
Najteže posljedice trpe pacijenti, koji zbog nedostatka lijekova i sistemskih problema često nemaju izbora. „Mnogi se liječe van Bosne i Hercegovine, ako to finansijski mogu priuštiti. Ali šta je s onima koji to ne mogu? Imamo pacijenata koji odustaju od liječenja zbog nemogućnosti da dođu do potrebnih lijekova,“ dodaje Glušac.
Sve je jasnije da lijek postaje privilegija, liste čekanja rastu, a zdravstvene reforme ostaju samo na papiru. Dug prema Fondu solidarnosti raste, ali još veći dug zdravstveni sistem ima prema samim pacijentima – dugu koji je teško mjeriti novcem, a koji se svakodnevno plaća zdravljem i životima.
