Dok se nezadovoljstvo mladih preliva sarajevskim ulicama, vrh Naše stranke pokušava oprati ruke od sistema koji je godinama zajedno gradio – ali građani pamte ko je bio vlast, a ko je danas glumac u tuđem revoltu.
Dok su sarajevske ulice odjekivale glasovima mladih ljudi koji više ne žele živjeti u sistemu nebrige, improvizacije i političkog cinizma, unutar vladajuće strukture Kantona Sarajevo počela je tiha, ali očigledna politička panika. Protest nije bio samo bunt protiv lošeg upravljanja – bio je to signal da se urušava narativ o “novoj politici”, godinama prodavan kao alternativa starim praksama.
Upravo u tim trenucima, na površinu je isplivao politički refleks samoodržanja. Sabina Ćudić, predsjednica Naša stranka, iznenada je zauzela ton koji sugeriše distanciranje od vlasti čiji je bila sastavni dio. Retorika koja podsjeća na opozicionu, a ne vladajuću poziciju, otvorila je pitanje – da li je riječ o političkom buđenju ili pokušaju bijega od odgovornosti?
Sedam godina vlasti, nula godina odgovornosti
Kriza javnog prevoza, simbolizovana kolapsom GRAS-a, nije nastala preko noći. Ona je rezultat godina političkog upravljanja, odluka bez dugoročne strategije i sistemskog zanemarivanja jednog od ključnih javnih preduzeća.
U tom periodu, ključne funkcije u Kantonu Sarajevo obavljali su upravo kadrovi političkog bloka kojem pripada i Naša stranka. Edin Forto i Nihad Uk nisu bili posmatrači, nego direktni učesnici u donošenju odluka koje su oblikovale današnje stanje.
Zato današnji pokušaji prebacivanja krivice zvuče više kao politička taktika nego iskreno suočavanje s realnošću.
Političko presvlačenje u hodu
Posebno upada u oči pokušaj da se odgovornost prebaci na druge političke aktere, uključujući Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, ali i širi politički okvir kojim godinama dominira Elmedin Konaković. No, takvo selektivno pamćenje ne briše činjenicu da je politički projekt “nove vlasti” bio zajednički poduhvat.
Godinama su se donosile odluke iza zatvorenih vrata, potpisivali ugovori bez potpune transparentnosti i javnosti servirala slika uspjeha kroz PR kampanje i društvene mreže. Problemi su se gurali pod tepih, dok je politička stvarnost postajala sve udaljenija od života običnih građana.
Tek kada su građani izašli na ulice, počelo je javno distanciranje.
Građani ne protestuju protiv riječi, nego protiv posljedica
Protesti mladih nisu usmjereni protiv jedne izjave ili jedne osobe. Oni su reakcija na godine nagomilanog nepovjerenja, na osjećaj da politička elita živi u paralelnom svijetu, daleko od svakodnevnih problema građana.
U takvom kontekstu, svaka politička poruka koja pokušava zamijeniti odgovornost retorikom nailazi na skepsu.
Građani ne traže nove izjave. Traže odgovornost.
Trenutak istine za “novu politiku”
Politički kredibilitet ne gradi se u trenucima stabilnosti, nego u trenucima krize. Upravo sada, kada je povjerenje ozbiljno narušeno, postavlja se pitanje ko je spreman preuzeti odgovornost za sistem koji je stvaran godinama.
Pokušaji distanciranja od vlastitih odluka mogu kratkoročno ublažiti politički pritisak, ali ne mogu promijeniti činjenice.
Jer vlast nije samo privilegija donošenja odluka. Vlast je i odgovornost za njihove posljedice.
