Nije slučajno — to je plan.
Zakon o prijavljivanju imovine političara, koji su nametnule međunarodne misije pod kišobranom dobre volje ( SAD, Britanija, EU), mogao je biti instrument transparentnosti i odgovornosti. Mogao je adresirati korupciju na svim nivoima, zaštititi javne resurse i vratiti povjerenje u institucije. Umjesto toga, kao otrovna distorzija pravde, limitiran je na samo četiri kantona — i to upravo tamo gdje su Bošnjaci većina. To nije propust; to je selektivna operacija koja ima jasan cilj: stvoriti unutrašnje neprijatelje, podijeliti i obesnažiti.
Gledajmo činjenice bez romantike: zakon koji važi samo u četirima kantonima, dok ostali entiteti, Distrikt Brčko i državni nivo ostaju izuzeti, nije slučajnost nego instrument. Svrha nije borba protiv korupcije — svrha je politička instrumentalizacija prava i pravde. Cilj je natjerati jedne političke aktere da se međusobno progone, iscrpljuju i delegitimizuju, dok istovremeno isti međunarodni akteri proširuju svoje ingerencije i bubrežnu kontrolu nad našim suverenitetom.
Ovo nije kritikovanje međunarodnih institucija iz inata — ovo je alarm. Oni koji misle da je dovoljno požaliti se u kabinetima i čekati diplomatska obećanja, brzo će shvatiti da politika koja se provodi sada ne poznaje suštinsku ravnotežu. Ne radi se o pravdi; radi se o selektivnoj pravdi kojom se kroji politička budućnost zemlje.
Selektivna borba protiv korupcije = korupcija sama po sebi
Kad se korupcija bori selektivno, ona ne nestaje — ona se legitimira. Kad zakonski instrumenti služe za političko disciplinovanje jedne zajednice, a ne za univerzalno sprovođenje pravde, čitav sistem se urušava. Građani su dovedeni u stanje stalne sumnje i straha: jedno pravilo za neke, drugo za druge. To nije pravna država; to je pravna pusta.
U Zapadnoj Hercegovini i velikom dijelu RS-a, korupcija i dalje slobodno diše. Nijedna međunarodna mjerodavnost ne udara tamo gdje su politički savezi korisni. Rezultat? Običan građanin gubi vjeru u institucije, dok politicki moćnici opstaju, prelamajući pravne mehanizme prema vlastitim interesima.
Gubimo suverenitet — i to brzo
Svaka restriktivna mjera koja se uvodi bez jasne, sveobuhvatne i politički neutralne logike predstavlja otkinuti komad suvereniteta. Kad međunarodni aktori kroje zakone koji djeluju parcijalno — bez uključenosti svih nivoa vlasti i bez jasnog mandata domaćih institucija — oni efektivno preuzimaju dio naše državnosti. Nije to samo pravno pitanje; to je pitanje identiteta i samoodređenja.
Mi ne smijemo biti laboratorijska podloga za eksperimente koji proizvode političku nestabilnost i etničku polarizaciju. Ne smijemo biti podijeljeni na „one koje se sudi“ i „one koji su izvan dosega“. To je put u sužavanje prostora slobode i demokratije.
Šta se mora učiniti — bez dramatičnih parola, ali odlučno
Ne potrebna nam je panika — potrebna nam je strategija. A strategija ne znači samo prigovor u diplomatskim kancelarijama. Evo praktičnih, nenasilnih i zakonitih koraka koje građani, intelektualci, mediji, vjerske zajednice i civilno društvo mogu poduzeti:
Jedinstveni pravni front — Pokrenuti zajedničke pravne izazove zbog diskriminatorne primjene zakona. Anketirati ustavne stručnjake i pravne timove iz svih regija kako bi se podigla kvalitetna, jedinstvena tužba protiv parcijalne primjene.
Javna sinergija građanske svijesti — Informisati javnost kroz istraživačko novinarstvo, javne debate i transparentne izvještaje koji pokazuju nesrazmjernu primjenu zakona i političke motive iza toga.
Uključivanje svih nivoa institucija — Tražiti da se rasprava vodi na državnom nivou, da se zakon proširi (ako je cilj borba protiv korupcije) ili da se odbaci kao neprihvatljivo miješanje u unutrašnje stvari.
Diplomatska transparentnost — Tražiti objašnjenja od međunarodnih misija koja su inicirala ili podržala zakon — neka javnost zna što su zahtjevi, koji su ciljevi i na osnovu kojih analiza su donesene te mjere.
Mreža podrške — Uspostaviti širi front nevladinih organizacija, pravnika, akademske zajednice i crkvenih/vjerskih lidera koji će djelovati zajedno, a ne fragmentirano.
Medijska kampanja — Postaviti jasne, dokumentovane priče koje objašnjavaju kako selektivna primjena zakona šteti svima — i Bošnjacima, i Srbima, i Hrvatima — i kako urušava državu.
Ne dozvolimo da jedni druge jedemo
Najopasnija posljedica selektivne politike je da nas natjera da se međusobno uništavamo. To je krajnja perverzija: oni koji zloupotrebljavaju pravne instrumente žele gledati kako mi gubimo energiju boreći se međusobno, dok oni koji su izvana šire svoje utjecaje i profitiraju od našeg razdora. Ne smijemo im dozvoliti da uspiju.
Ovo je trenutak u kojem bi svaka odgovorna dužnost trebalo da stane uz istinu i zakon, ali i da odbaci instrumente koji prave duboke podjele pod maskom pravičnosti. Ako želimo stvarnu, trajnu borbu protiv korupcije, ona mora biti univerzalna, transparentna i primjenjiva na sve — bez izuzetaka i bez selektivnih tariga.
Vrijeme je za dostojanstvenu i inkluzivnu reakciju
Neka ovo bude poziv ne vođama jedne strane, nego svim građanima i institucijama koje cijene pravdu: ako pravda ne vrijedi za sve, onda je to samo još jedna forma nasilja. Ako zakon ne štiti jednakost, onda je potrebno mijenjati zakon — transparentno, demokratski i na način koji vraća povjerenje.
Ne tražim bajke ni instant rješenja. Tražim hrabrost — hrabrost da se kaže istina, hrabrost da se djeluje u okvirima zakona, hrabrost da se zahtijeva univerzalnost i suverenitet. Jer samo kroz jedinstvo, jasnoću i pravne mehanizme koji vrijede za sve možemo vratiti državu iz ralja selektivne pravde i zaštititi ono što nam je svima sveto: princip jednakosti pred zakonom i pravo naroda da odlučuje o svojoj sudbini.
