Kandidatura kao mehanizam stabilizacije sistema: zašto Semir Efendić ne mijenja vlast, nego je učvršćuje
Predstojeći izbori za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine ponovo su otvorili pitanje koje se u bh. politici često gura pod tepih: da li su sve kandidature zaista izraz političke borbe ili su, svjesno ili ne, dio šireg mehanizma očuvanja postojećeg poretka. Kandidatura predsjednika Stranke za Bosnu i Hercegovinu Semira Efendića nameće se upravo kao takav slučaj – ne kao prijetnja vladajućim strukturama, već kao faktor koji im ide naruku.
Na prvi pogled, Efendićev izlazak u utrku za Predsjedništvo BiH može se tumačiti kao pokušaj jačanja opozicije i “treće opcije”. Međutim, politička realnost, izborna matematika i iskustvo prethodnih izbora ukazuju na suprotan zaključak: ova kandidatura sistemski slabi opozicioni blok, a istovremeno olakšava HDZ-u BiH i strankama Trojke da zadrže kontrolu nad ključnim polugama vlasti.
Opozicija protiv opozicije
Ključni problem Efendićeve kandidature nije u njegovom političkom programu, već u tome koga on bira kao glavnog protivnika. Poruka “dosta Bakira Izetbegovića”, izrečena u studiju televizije koja se teško može nazvati opozicionom, jasno pokazuje da fokus kampanje nije usmjeren prema aktuelnoj vlasti, već prema najvećoj opozicionoj stranci – SDA.
Time se politička borba iz temelja pogrešno postavlja. Umjesto da se energija usmjeri prema razgradnji vladajuće strukture SNSD–HDZ–Trojka, ona se troši na međusobno iscrpljivanje opozicionog biračkog tijela. U takvom rasporedu snaga, vlast ostaje po strani, dok se opozicija bavi sama sobom.
Izborna matematika: hladna, ali neumoljiva
Iskustvo izbora iz 2022. godine jasno pokazuje kako izgleda raspodjela glasova u Federaciji BiH. Otprilike milion birača glasa za dva člana Predsjedništva. Od tog broja, HDZ-ov kandidat gotovo unaprijed može računati na stabilnih 170–180 hiljada glasova. Taj broj ne zavisi od kampanje, raspoloženja ili političkih skandala – on je strukturno zagarantovan.
Preostali dio biračkog tijela dijele stranke sa sjedištem u Sarajevu. Upravo tu nastaje problem. Denis Bećirović, kao kandidat Trojke, već sada ima relativno konsolidiranu podršku širokog spektra stranaka vlasti. Opozicioni glasovi, s druge strane, ostaju fragmentirani.
Efendić u tom kontekstu ne oduzima glasove Trojki, već opoziciji. SDA-ovo biračko tijelo mu je praktično nedostupno, dok se glasovi koje može osvojiti nalaze u već ograničenom i rascjepkanom opozicionom bazenu. Time se ne stvara nova većina, već se postojeća slabost dodatno produbljuje.
Direktna korist za HDZ
Najveći dobitnik ove situacije je HDZ BiH. Svaki procenat opozicionih glasova koji se raspe između više kandidata povećava šanse da HDZ-ov kandidat bez ozbiljnog otpora uđe u Predsjedništvo. A ulazak HDZ-ovog člana u Predsjedništvo ima dalekosežne posljedice.
U tom slučaju, formiranje Vijeća ministara BiH ponovo postaje stvar dogovora Dodika i Čovića. Čak i eventualna pobjeda opozicionog kandidata iz Republike Srpske tada gubi političku težinu, jer HDZ nema nikakav interes da se odrekne SNSD-a kao partnera. Trojka, s druge strane, zbog vlasti u Federaciji, ne može sebi priuštiti sukob s HDZ-om.
Rezultat: kontinuitet vlasti, kontinuitet kadrova i potpuna blokada bilo kakvih ozbiljnih reformi na državnom nivou.
Efendić i parlamentarni domino-efekat
Efekti Efendićeve kandidature ne završavaju se na Predsjedništvu. Ona ima direktan utjecaj i na izbore za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, posebno u Sarajevu i Goraždu. Da je Efendić fokusiran na parlamentarnu utrku, Stranka za BiH imala bi realne šanse za direktan mandat, što bi značajno promijenilo odnos snaga u toj izbornoj jedinici.
Međutim, kandidaturom za Predsjedništvo, Efendić napušta taj teren i indirektno pomaže Trojci da zadrži ili čak poveća broj mandata. Istovremeno, SBiH se dovodi u poziciju da ostane bez direktnog državnog mandata i da se oslanja na kompenzaciju, što je politički slabija pozicija.
Drugim riječima, Efendićeva kandidatura pomaže Trojci tamo gdje je najranjivija – u Sarajevu – i to bez ijednog formalnog saveza ili javnog dogovora.
Politička realnost iza parole
Na kraju, ključno pitanje nije da li Semir Efendić ima pravo na kandidaturu – to pravo je nesporno. Ključno pitanje je kome ta kandidatura koristi. A odgovor je jasan: ne koristi opoziciji, ne ugrožava vlast i ne mijenja postojeći poredak.
U političkom sistemu kakav je Bosna i Hercegovina, promjene ne dolaze same od sebe. One zahtijevaju precizno targetiranje protivnika i jasno definirane prioritete. Kandidatura koja za glavnog neprijatelja bira opoziciju, a ne vlast, neminovno završava kao alat stabilizacije postojećeg sistema.
U tom smislu, kandidatura Semira Efendića nije čin političke hrabrosti, već faktor političke stagnacije – i to na korist onih koji već godinama drže ključeve vlasti.
