Sindikati pozivaju na isplatu jednokratne pomoći uposlenicima u državnim institucijama

U vremenu kada se svakodnevno suočavamo s poskupljenjima i sve težim životnim okolnostima, obični građani Bosne i Hercegovine osjete težak udarac nepravde koju im nameću oni koji bi trebali brinuti o njima.

Tri sindikata na državnom nivou, okupljena oko zahtjeva za isplatu jednokratne novčane pomoći zaposlenima u institucijama BiH, šalju hitne pozive vlastima da iznađu rješenja. Međutim, u toj borbi za dodatne beneficije, zaboravlja se na najranjivije slojeve društva – penzionere i radnike čiji se životi svaki dan sve više otežavaju.

Dok se sindikalni vođe bore za bolje plate i dodatne novčane pomoći, obični građani se pitaju: gdje su prava onih koji nisu zaposleni u državnim institucijama? Dok zaposleni u javnom sektoru traže svoje mjesto na jaslama države, veliki broj radnika se suočava s problemima preživljavanja, dok su im osnovne životne potrebe sve manje dostupne. U ovoj situaciji, jasno je da se fokus vlasti pomjera sa stvarnih problema običnog čovjeka ka borbi za privilegije onih koji već imaju.

S obzirom na to da su vlasti već isplatile pomoć entitetskim službenicima, a sada se bore za dodatne beneficije za svoje članove, postavlja se pitanje koliko je fer što se državna pomoć ne pruža i onima koji su najpotrebniji. Penzioneri, čija su primanja često jedva dovoljna za pokrivanje osnovnih troškova života, ostali su uskraćeni za bilo kakvu pomoć, dok se oni koji imaju sigurnu platu bore za još više.

Ova situacija jasno ukazuje na nejednakosti koje vladaju u društvu. Dok sindikati traže sastanke i pregovore s vlastima, obični ljudi ostaju zaboravljeni, prepušteni sudbini. Njihove priče o borbi za osnovne životne potrebe često ostaju neispričane, dok se vlasti bave unutarnjim igrama i političkim previranjima.

Na terenu, realnost se dramatično razlikuje od onih koji donose odluke. Obični ljudi su suočeni s poskupljenjima, nezaposlenošću i sve većim troškovima života, dok se sindikalni lideri bore za svoje privilegije. Ova asimetričnost moći i interesa dovodi do osjećaja bespomoćnosti i frustracije među građanima koji osjećaju da ih vlasti ne čuju.

Umjesto da se fokusiraju na rješavanje problema svih građana, vlasti se čine opsjednutima idejom da dodatno pomognu onima koji su već privilegovani. U toj borbi za bolji materijalni status, zaboravljaju se oni koji se bore za golu egzistenciju. Ova nepravda, koja se često previđa, ne bi trebala biti norma, već povod za ozbiljno preispitivanje prioriteta vlasti.

Dok se zvaničnici bore za vlastite interese, obični ljudi nastavljaju trpjeti posljedice. Vrijeme je da se glas običnog čovjeka čuje, da se njihova borba prizna i da se konačno krene prema stvarnim promjenama koje će donijeti pravedniji sistem, gdje će svi imati jednake šanse i mogućnosti. Prava pomoć treba biti usmjerena onima kojima je najpotrebnija, a ne onima koji već uživaju privilegije.

Nepravda ne smije biti norma sa kojom se olako mirimo, već poziv na akciju za promjene koje će koristiti cijelom društvu.