U Bosni i Hercegovini tragedije više nisu izuzetak. One su postale obrazac. Postale su rutina. Postale su vijesti koje traju jedan dan, a zatim nestaju pod slojem novih nesreća, novih smrti i novih obećanja koja nikada ne dobiju svoj epilog.
Jedna osoba pogine pod tramvajem, više njih završi povrijeđeno. Bahata vožnja odnese još jedan mladi život. U Tuzli požar proguta sedamnaest ljudi, ostavljajući iza sebe tišinu, pepeo i porodice bez odgovora. U Jablanici bujice i klizišta odnesu devetnaest života i čitava naselja, dok preživjeli ostaju zatrpani ne samo blatom, nego i institucionalnom nezainteresiranošću. U vrtiću djeca postaju žrtve zlostavljanja, u samom srcu sistema koji bi ih trebao štititi. U centru glavnog grada komadi fasada padaju po prolaznicima, kao simbol urušavanja države koja postoji na papiru, ali ne i u praksi.
I svaki put isti scenario.
Šok. Nevjerica. Kratka faza javnog ogorčenja. Izjave saučešća. Obećanja o istragama.
A onda — ništa.
Institucije šute. Istrage se razvlače. Odgovornost se razvodnjava. Krivica nestaje u birokratskim lavirintima, u prebacivanju nadležnosti, u beskonačnim procedurama koje služe samo jednoj svrsi — da vrijeme učini svoje. Da sjećanje oslabi. Da bijes splasne. Da se sve zaboravi.
Ovo više nije pitanje pojedinačnih nesreća. Ovo je pitanje sistema koji ne funkcioniše. Sistema u kojem je ljudski život postao kolateralna šteta administrativne neefikasnosti, političke neodgovornosti i društvene ravnodušnosti.
U uređenim državama, jedna ovakva tragedija bila bi dovoljan razlog za ostavke, za hitne reforme, za političku odgovornost. U Bosni i Hercegovini, desetine mrtvih nisu dovoljne ni da se pokrene ozbiljna rasprava, a kamoli promjena.
Jer problem nije samo u tragedijama. Problem je u njihovom izostanku epiloga.
Godinama unazad postoje slučajevi ubistava bez pravosnažnih završetaka, saobraćajnih nesreća bez odgovornih, smrti u zdravstvenim ustanovama bez sankcija. Svaka nova tragedija ne donosi pravdu za prethodne, nego samo povećava broj neriješenih slučajeva koji svjedoče o nemoći — ili nezainteresiranosti — sistema.
Ova država ne pati od nedostatka zakona. Ona pati od nedostatka volje da se zakoni primijene.
Institucije postoje, ali često djeluju kao kulise. Inspekcije postoje, ali djeluju selektivno. Pravda postoji, ali ne dolazi do svih. Odgovornost postoji, ali rijetko ima ime i prezime.
I dok sistem zakazuje, društvo tone u opasnu zonu apatije.
Građani su ogorčeni, ali umorni. Ljuti, ali rezignirani. Društvene mreže postale su prostor kolektivnog bijesa koji nema posljedice. Statusi, komentari i simbolične poruke zamijenili su stvarni pritisak. Protesti se pojave, ali brzo nestanu, bez kontinuiteta, bez političke snage, bez rezultata.
To je možda i najveća pobjeda neefikasnog sistema — uvjeriti ljude da je otpor besmislen.
Jer vlast koja ne osjeća pritisak nema razlog da se mijenja.
U takvom ambijentu, tragedije prestaju biti alarm. One postaju statistika. Brojevi. Naslovi. Prolazne vijesti.
Ali iza svakog broja stoji ime. Porodica. Život koji je mogao biti spašen.
Pitanje koje ostaje nije zašto se tragedije dešavaju. U svakom društvu nesreće postoje. Pitanje je zašto se u Bosni i Hercegovini gotovo nikada ne završe istinom i odgovornošću.
Koliko još života mora biti izgubljeno prije nego što odgovornost prestane biti apstraktan pojam?
Koliko još tragedija mora proći prije nego što institucije počnu djelovati, a ne samo reagovati izjavama?
I možda najvažnije pitanje od svih — koliko dugo će društvo pristajati na to da živi u sistemu u kojem je smrt često brža od pravde, a zaborav sigurniji od odgovornosti.
Jer država koja ne štiti svoje građane nije slaba samo zbog tragedija koje se dese.
Slaba je zbog tišine koja dolazi poslije.
