I dok nam se političari utrkuju ko će prije stati pred kamere i prodati praznu frazu o „zaštiti djece“, Tuzlanski kanton je mjesecima bio scena nečega što bi u normalnom društvu izazvalo politički zemljotres.
Umjesto toga – tišina. Muk. I ono najgore: nastavak života kao da se ništa nije desilo.
Dva djeteta. Dvije djevojčice od 15 godina. Uvučene, vrbovane, prevožene, skrivane i na kraju – prodavane. Ne na mračnim rubovima društva, ne u nekim zabačenim kriminalnim krugovima, nego uz direktno učešće ljudi koji nose uniformu i zaklinju se da štite zakon.
I šta smo dobili kao društvo?
Optužnice protiv 12 osoba – i ništa više. Nema ostavki. Nema političke odgovornosti. Nema moralnog minimuma. Nema čak ni pokušaja da se javnosti objasni kako je moguće da se ovakav horor odvija mjesecima, a da institucije ne reagiraju.
Jer ovdje nije problem samo u onima koji su optuženi. Problem je u sistemu koji je gledao, znao – i odlučio da ne vidi.
Najjeziviji dio ove priče nije ni sama optužnica, koliko ono što lebdi iznad cijelog slučaja: rečenica koju svi znaju, a niko ne želi naglas izgovoriti – „svi su znali“. Ako su „svi znali“, gdje su bile prijave? Gdje su bile reakcije? Gdje su bile institucije?
Ili je možda još gora istina – da su građani znali, ali nisu imali kome prijaviti, jer su upravo oni koji su trebali štititi djecu bili dio lanca njihovog uništavanja?
To je trenutak kada država prestaje biti država.
To je trenutak kada uniforma prestaje biti simbol sigurnosti, a postaje maska iza koje se krije najgori oblik zloupotrebe moći.
U normalnim društvima, ovakav slučaj bi rušio vlade. Ovdje ne može srušiti ni jednog direktora, ni jednog ministra, ni jednog načelnika. Kao da je sve ovo tek „još jedna vijest“ koja će se zaboraviti čim dođe nova.
Protesti su održani. Ljudi su tražili ostavke. Tražili su odgovornost. Dobili su – zid. Zid šutnje, birokratije i političkog cinizma.
Jer u Bosni i Hercegovini funkcije se ne napuštaju zbog morala. Funkcije se napuštaju samo kada je pritisak nepodnošljiv ili kada partija odluči da si potrošen.
A ovdje očito niko nije potrošen. Ovdje su potrošena samo djeca.
Izostanak kazni, smjena i jasnih poruka šalje jednu jezivu lekciju: da se sistem može urušavati do temelja, a da niko za to neće odgovarati. To nije samo nepravda – to je opasna normalizacija zla.
Ovakvi slučajevi ne uništavaju samo živote direktnih žrtava. Oni razaraju povjerenje cijelog društva. Kada roditelj više ne može vjerovati institucijama, kada dijete više ne može vjerovati policiji – tada društvo ulazi u fazu tihe anarhije.
A najopasniji dio te anarhije nije haos. Najopasniji dio je navikavanje.
Navikavanje na to da su ovakve priče „normalne“. Navikavanje na to da odgovornosti nema. Navikavanje na to da pravda kasni – ili nikada ne dođe.
I upravo zato ovaj slučaj ne smije nestati iz fokusa. Ne zato što je šokantan – nego zato što je razotkrio ono što mnogi godinama pokušavaju ignorisati: da sistem ne puca po šavovima, nego je već duboko truo iznutra.
Pitanje više nije kako se ovo moglo desiti.
Pitanje je: koliko se još ovakvih stvari dešava dok mi šutimo?
