Sistem koji je zakazao ostavlja djecu kao tempirane bombe

Nestabilnost. Nesigurnost. Riječi koje kao eho odjekuju u svakodnevici Bosne i Hercegovine, a sinoć su još jednom dobile konkretan, tragičan oblik.

Napad na policijsku stanicu u Bosanskoj Krupi – čin maloljetnika koji je hladnokrvno usmrtio jednog i teško ranio drugog policajca – okarakterisan je kao terorizam. I dok smo šokirani, postavlja se pitanje: ko je zapravo podbacio? Sistem ili svi mi?

Govoriti o "sistemu" postalo je gotovo fraza, ali iza tih apstraktnih riječi krije se bolan poraz zajednice koja nije uspjela spriječiti da djeca postanu akteri najgorih tragedija. Sistem je zakazao – ne jučer, nego davno prije, kada je dijete počelo gledati nasilje kao prihvatljiv izlaz, dok su odrasli okretali glavu. To je isti sistem u kojem djeca odrastaju bez nadzora, bez smjernica, prepuštena ulici, internetu i iluziji bezbrižnog života iza ekrana. Rijetki su se zapitali kako se oseća dijete koje raste u društvu gdje sigurnost nema cijenu, gdje se nasilje sve češće vidi kao dio svakodnevice.

Razočaranje je još veće kada shvatimo da su političari, oni koji su se svim silama borili za titule i pozicije, izgradili zidove između sebe i svojih obaveza prema zajednici. Borili su se da postanu ministri, borili se za funkcije, ali niko nije shvatio da te titule donose i odgovornost. Umjesto toga, naši lideri nastavljaju voditi političke igre, stvarajući privid rada dok društvo klizi ka još dubljem beznađu. I sada kada je tragedija već iza nas, kada se posljedice nesposobnosti osjećaju na ulicama i u domovima, njihovi glasovi zvuče prazno, dok ponavljaju kako se "radi sve što je potrebno."

Ali, je li to zaista tako? Jer, u stvarnosti, sve izgleda prepušteno slučaju. Gdje je plan za borbu protiv nasilja među mladima? Gdje su preventivne mjere koje bi se mogle provesti u školama, u zajednicama? Gdje je podrška porodicama, edukacija roditelja o tome kako vaspitavati djecu u vremenu sveprisutnog nasilja? Sve su to pitanja koja ostaju bez odgovora, dok vlasti uporno tvrde da je “sve pod kontrolom.” Zar je moguće da se tragedije poput ove dešavaju, a da se ni tada sistem ne osjeti pozvanim da djeluje?

Odgovornost prema djeci ne prestaje u trenutku kada im kupimo računar ili pametni telefon. Roditelji, škola i društvo imaju obavezu da ih prate, da sa njima razgovaraju, da ih uče i vode kroz teške faze odrastanja. Ipak, u društvu koje je zaboravilo kako izgleda djetinjstvo bez straha, roditelji su često preopterećeni, dok škole sve manje ulažu u obrazovanje i podršku učenicima. Vannastavne aktivnosti su rijetkost, a prilike za zdravo izražavanje emocija i energija gotovo da ne postoje. Tako se djeca sama snalaze, učena od ulice i interneta, upijajući poruke koje su opasne po njih i zajednicu.

A onda se pitamo kako je moguće da dijete, koje je tek na pragu života, postane nasilno. Pitamo se kako je moguće da uopšte posegne za hladnim oružjem, uđe u policijsku stanicu i usmrti čovjeka. Da li je ovo društvo zaista tako nemoćno? Je li moguće da smo došli do tačke kada se sa strahom pitamo šta nas čeka sutra i ko će biti sljedeći?

Porodice žrtava ostale su bez voljenih, a povjerenje u sistem se ruši svakim novim incidentom. Ako ne nađemo načina da ozbiljno pristupimo rješavanju ovog problema, sutra će biti kasno. Danas žalimo za Ognjenom Maranom, ali koliko još djece poput napadača iz Bosanske Krupe čeka da postane lice sledeće tragedije? Koliko još porodica mora proći kroz patnju da bi se konačno reagovalo?

Sistem je zakazao, a njegova šutnja sada postaje krik koji svi moramo čuti. Jer u društvu u kojem djeca postaju kriminalci, niko nije siguran – ni policajci, ni građani, ni oni koji vladaju iz sigurnosti svojih kancelarija. Svi smo podjednako odgovorni.