Tuzla, ali i cijela Bosna i Hercegovina, suočavaju se s jednom od najtežih i najpotresnijih afera posljednjih godina. Slučaj maloljetnih štićenica Doma za djecu bez roditeljskog staranja, koje su, prema sumnjama istražnih organa, bile žrtve organizovanog podvođenja i seksualne eksploatacije, ogolio je duboke pukotine u sistemu koji bi ih morao štititi.
Riječ je o djevojčicama koje su već bile u posebno ranjivoj poziciji – bez roditeljske zaštite, povjerene institucijama države. Umjesto sigurnosti, nadzora i brige, one su, kako se sada otkriva, bile prepuštene sistemu koji je zakazao u gotovo svim segmentima. Posebno zabrinjava činjenica da su maloljetnice višekratno napuštale Dom, bez adekvatne reakcije i kontrole nadležnih službi, što je stvorilo prostor za njihovu dalju viktimizaciju.
Dodatnu težinu cijelom slučaju daje informacija da su među osumnjičenima policijski službenici – ljudi koji bi, po definiciji svog posla, trebali biti prva linija zaštite zakona i slabijih. Hapšenje osam osoba, uključujući četvoricu policajaca i univerzitetskog profesora, samo je prvi korak u istrazi koja bi, prema svemu sudeći, mogla otvoriti još mnogo neugodnih pitanja. Istraga se nastavlja, a javnost s pravom očekuje da se ide do kraja.
Posebno uznemiruje podatak da je jedna od maloljetnica pronađena u stanu osobe koja je bila u bjekstvu i za kojom se tragalo, što dodatno baca sumnju na efikasnost institucionalnog nadzora i saradnje između službi. Ovakvi propusti ne mogu se objasniti nemarom pojedinaca – oni ukazuju na ozbiljan sistemski problem.
Pokušaji da se odgovornost relativizira kroz rodbinske ili bračne veze pojedinih rukovodilaca s policijskim strukturama ne smiju i neće biti prihvatljivi. Javnost s pravom traži jasne odgovore: ko je znao, ko je šutio i ko je omogućio da se ovakva tragedija dešava praktično pred očima institucija?
Ovo nije samo krivično-pravni skandal, već i duboki moralni slom. Kada sistem zakaže upravo tamo gdje bi morao biti najčvršći – u zaštiti djece – posljedice su dugoročne i razorne. Žrtve ostaju s traumama, a povjerenje građana u institucije dodatno se urušava.
U Tuzlanskom kantonu sada se sve glasnije postavlja pitanje hoće li uhapšeni policajci odlučiti sarađivati s tužilaštvom i, u zamjenu za eventualne procesne pogodnosti, otkriti širu mrežu umiješanih. Jer ključno pitanje još visi u zraku: da li je ovo izolovan slučaj ili tek vrh ledenog brijega? Ko je još učestvovao – bilo u podvođenju, bilo u korištenju seksualnih usluga maloljetnih djevojčica?
Odgovori na ta pitanja nisu važni samo zbog kažnjavanja odgovornih, već i zbog vraćanja barem dijela povjerenja u sistem. Bez temeljite, transparentne i beskompromisne istrage, poruka koja se šalje društvu bila bi pogubna: da ni djeca nisu sigurna, čak ni pod okriljem države.
