"Nikada nijedan grad nije bio tako dugo pod opsadom u modernom ratovanju kao Sarajevo, ali je Mirza odlučio ostati u 1425 beskrajnih dana u kojima su trupe samoproglašene Republike Srpske, predvođene Radovanom Karadžićem – danas osuđenim za genocid i ratne zločine – uništavale ovaj divni grad koji je danas glavni grad Bosne i Hercegovine", piše ugledni španjolski ElConfidencial, najavljujući kino premijeru filma „Shooting for Mirza“, posvećenom Mirzi Delibašiću, najboljem sportisti u historiji BiH, prenosi etto.ba.
Od najboljeg sportiste u istoriji zemlje postao je, heroj za svoj narod. Dokumentarni film u režiji Juana Gautiera i nedavno je pušten u kina, prikazuje gledaocu nevjerovatan život košarkaša koji je osvojio praktički sve uprkos svom prijevremenom povlačenju, bolešću i gigantskom tugom zbog opsade njegovog grada, navodi se tekstu posvećenom Delibašiću i filmu koji je premijerno prikazan još 2021. godine.
Delibašić je osvojio sve sa reprezentacijom Jugoslavije, u nižim kategorijama i sa seniorskom selekcijom. Ubrao je olimpijsko zlato i podigao titulu prvaka na evropskim i svjetskim kupovima.
Međutim, velika igračka prekretnica za Mirzu, kako kaže Joséa Manuela Puertas, autor podcasta Tirando a Fallar, saradnika lista Ideal u Granadi i magazina Gigantes del Basket jeste evropski kup koji je osvojio sa Bosnom.
- Moramo zamisliti šta znači da sarajevski tim bude prvak sadašnje Eurolige. Očigledno, u sadašnjem kontekstu, to je apsolutno neizvodljivo. Ali u toj najromantičnijoj košarci, 1979. godine, tim iz Sarajeva je mogao da osvoji, prvo Ligu Jugoslavije – koja je tada bila najbolja u Evropi, sa timovima kao što su Partizan Beograd, Crvena zvezda, Cibona iz Zagreba ili Split – a kasnije i najveći europski kup. Nevjerovatno! - kaže on.
Trenutno je tim daleko od vrhunca slave koji je dostigao kasnih 1970-ih i takmiči se u areni "Mirza Delibašić" kako se sada zove u kompleks Skenderija, piše list. Puertas se izdvaja, pored sposobnosti postizanja poena, vizije igre i sposobnosti dodavanja, kao i elegancije i smirenosti.
"Bio je ispred svog vremena, jasno se vidi kakvu je klasu imao. Ta gracioznost u pokretima je veoma teška. Bez agresivnosti u gestikulaciji, vrlo miran i to ga je činilo posebnim ", dodao je.
U Madridu, uprkos kratkom vremenu u velikom timu, i dalje su sačuvana lijepa sjećanja na njegov boravak. Njegova prva sezona bila je mnogo bolja od druge, bio je prvak lige 1982. i ostavio izuzetne performanse u odlučujućim utakmicama. List navodi da bi, da je rođen u ovim vremenima, bio jedan od velikih aduta NBA lige.
- Ubrzo nakon moždanog udara, preselio se u svoje voljeno Sarajevo i postao jedan od stubova svoje porodice i zajednice, netko brižan i velikodušan. Mada, najteže godine za Mirzu Delibašića tek dolaze. Zaoštreni nacionalizam koji je propagirao Slodoban Milošević doveo je rat na teritorije republika tadašnje Jugoslavije, od Slovenije do Hrvatske, a potom i do Bosne, gdje se sukob intenzivirao od 1992. godine, posebno u Sarajevu, opkoljenom vojnicima bosanskih Srba Karadžića i Ratka Mladića – srebreničkog koljača – tokom više od hiljadu nesretnih dana – navodi se u sjajnom tekstu ElConfidentiala.
Pisac Marc Casals dugi niz godina živio je u ovom gradu punom mahala i minareta, koji svojom ljepotom plijeni svakoga ko ga posjeti. O istoriji stanovnika, njihovoj multikulturalnoj prošlosti i savremenom društvu zemlje, napisao je zanimljivu knjigu pod naslovom La piedra permane (Knjige KO, 2021.), gdje objašnjava da je sarajevska konfuguracija amfiteatra njegova najveća ranjivost.
Tako je bilo između 1992. i 1995. Za Casalsa, sarajevska legenda je izgrađena na dva stuba: eksploziji kreativnosti koju je grad doživio 1980-ih i suživotu između etničkih grupa i nečemu što je eksplodiralo tokom rata. U razgovoru za El Confidencial objašnjava zašto je sudbina grada suštinski povezana sa sudbinom titule evropskog prvaka iz 1979. sa Bosnom:
"Sarajevo je grad koji je veoma ponosan na sopstvene mitove i, u svijetu sporta, Delibašić je jedan od starih. Kada su grad opkolile srpske trupe, odlučio je da ostane kako bi podijelio sudbinu ostatka Sarajlija. Iz tog razloga i danas ostaje voljeni lik koji je dio gradske mitologije“, kaže on.
"Odluka da ostane u Sarajevu bila je u skladu sa njegovim vrijednostima. Nije mogao otići, koristeći svoj dobar ekonomski status, u Španiju ili Italiju i ostaviti svoj narod da umire. Naši prijatelji su im dali ponudu da dođe sa Real Madridom, a u Trstu je bio i njegov doživotni trener Bogdan Tanjević. Ali je mislio da mora da bude sa svojim narodom i to je za mene osoba sa principima i stoga me njegova odluka nije iznenadila", kaže Juan Antonio Corbalan, dugogodišnji Mirzin prijatelj.
Ali 1993. godine dolazi kulminacija njegove epske priče, s košarkom koja se odlučno uklapa između života i rata.
Stari kontinent, koji još uvijek izgleda u suprotnom smjeru, domaćin je Evropskog prvenstva u Minhenu 1993. Delibašić, zajedno sa ostalim igračima iz regije, od nule pravi bosanskohercegovački tim koji će se takmičiti u prvenstvu i, prije svega, informirati svijet što se dešava u srcu Balkana.
- Evropsko prvenstvo 1993. godine bilo je prilika za bosanskohercegovačke košarkaše da se ujedine oko reprezentacije, u vrijeme kada nije bilo moguće napustiti Sarajevo,cali Mirza je znao koliko je važno otići i poslati poruku svijetu da im treba pomoć. Dao je sve od sebe da bude simbol svoje zemlje i prenio svijetu šta se dešava", komentira njegov sin Danko.
Primjer apsolutne hrabrosti, iako je do rata ostalo još dvije godine. Za Puertasa je ovaj trenutak takođe odlučujući u uspostavljanju Mirzinog naslijeđa. Ekipa, iako je sastavljena od stručnog štaba i igrača u lošoj ili nikakvoj formi, konkurira vrlo dobro. Do danas, debi Bosne i Hercegovine kao tima na ovom Evropskom prvenstvu 1993. godine predstavlja njegovo najbolje učešće u istoriji turnira, rekord kojem, kako navodi list, ni Mirza Teletović ili Džanan Musa nisu uspjeli parirati.
- Mirza je bio mnogo toga, ali je prvo bio dobar čovjek – zaključuje se u tekstu.
