Bosna i Hercegovina ponovno se našla pred starim, ali nikada riješenim pitanjem: služi li država građanima ili građani služe aparatu koji je iz godine u godinu sve veći, skuplji i udaljeniji od stvarnih potreba društva? Najnoviji državni proračun za 2026. godinu otvorio je upravo tu raspravu, jer iza brojki na papiru mnogi vide nastavak modela u kojem javna potrošnja raste brže od razvoja, dok se ključni problemi zemlje guraju pod tepih.
U zemlji koja desetljećima gubi stanovništvo, u kojoj mladi odlaze, gospodarstvo upozorava na nedostatak radne snage, a građani svakodnevno osjećaju posljedice inflacije i visokih troškova života, vlast ponovno šalje poruku da je najvažniji prioritet širenje institucija i povećanje broja zaposlenih u javnom sektoru.
Problem nije samo u visini izdvojenog novca, nego u političkoj filozofiji koja stoji iza takvog proračuna. Umjesto da javni novac bude alat za modernizaciju države, infrastrukturu, digitalizaciju, reformu zdravstva, obrazovanja i stvaranje uvjeta za razvoj privrede, on se sve češće pretvara u mehanizam održavanja političkog sustava koji počiva na kontroli institucija i raspodjeli pozicija.
Bosna i Hercegovina već godinama ima jednu od najkompliciranijih administrativnih struktura u Europi. Državna razina, dva entiteta, Brčko Distrikt, deset županija, brojni gradovi i općine čine ogroman aparat koji zahtijeva milijarde maraka za svoje funkcioniranje. Takav sustav sam po sebi predstavlja veliko financijsko opterećenje, ali dodatni problem nastaje kada političke elite umjesto reforme odluče još više širiti postojeću strukturu.
NOVAC ZA APARAT, A NE ZA RAZVOJ
Najveća kritika aktualnog proračunskog modela odnosi se na činjenicu da najveći dio sredstava odlazi na plaće, naknade i troškove administracije, dok razvojne investicije ostaju na margini.
Takva politika kratkoročno može zadovoljiti određene političke interese, jer svako novo radno mjesto u institucijama znači i novu osobu koja svoju egzistenciju veže uz državni aparat. Međutim, dugoročno ona proizvodi upravo suprotan efekt – državu koja postaje sve skuplja, a sve manje sposobna odgovoriti na potrebe građana.
Najveća opasnost nije samo broj novih zaposlenih, nego poruka koju takav potez šalje društvu. Dok privatni sektor traži radnike, dok poduzetnici upozoravaju na birokratske prepreke, dok mladi svoju budućnost traže izvan granica zemlje, politički sustav nastavlja širiti vlastitu administrativnu bazu.
U takvom modelu država ne postaje servis građana, nego sama sebi postaje svrha.
IZBORNA GODINA I POLITIKA PREŽIVLJAVANJA
Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da Bosna i Hercegovina ulazi u novu izbornu godinu. Upravo tada političke strukture tradicionalno povećavaju svoju aktivnost, otvaraju stare teme, nude nova obećanja i pokušavaju stvoriti osjećaj sigurnosti kod birača.
No, najveći problem nije samo u predizbornim obećanjima, nego u načinu na koji se politička moć održava. Desetljećima se u ovoj zemlji razvijao sustav u kojem se politička lojalnost često nagrađuje funkcijama, pozicijama i pristupom javnim resursima.
Tako nastaje začarani krug: političke stranke kontroliraju institucije, institucije postaju izvor zapošljavanja, a zaposleni u takvom sustavu postaju dio političke infrastrukture koja održava postojeće odnose moći.
To nije razvojna politika. To je politika održavanja statusa quo.
DRŽAVA KOJA TROŠI VIŠE NE ZNAČI DRŽAVA KOJA VRIJEDI VIŠE
Jedna od najvećih zabluda u bosanskohercegovačkoj politici jest uvjerenje da se snaga države mjeri veličinom njezina aparata. Međutim, moderna država nije jaka zato što ima veliki broj zaposlenih u institucijama, nego zato što građanima pruža kvalitetne usluge, sigurnost, pravnu zaštitu i ekonomske prilike.
Ako se milijarde maraka troše na održavanje administracije, a istovremeno ljudi odlaze jer ne vide perspektivu, tada problem nije samo financijski nego i politički.
Jer država koja ne uspijeva zadržati vlastite građane ne može se smatrati uspješnim sustavom, bez obzira na broj ministarstava, službenika i institucija.
POLITIČKE ELITE ZAROBLJENE U VLASTITOM MODELU
Posebna odgovornost leži na svim političkim akterima koji su godinama sudjelovali u stvaranju ovakvog sustava. Bez obzira na nacionalne ili stranačke razlike, obrazac je gotovo identičan: građanima se nude velike političke priče, povijesne teme i stalne krize, dok se istovremeno malo govori o stvarnim reformama.
Jedni politički opstanak grade na stalnom osjećaju ugroženosti, drugi na obećanju promjena, ali kada dođu u poziciju odlučivanja često završe u istom obrascu – povećanju vlastitog političkog utjecaja kroz kontrolu institucija.
Građani tako ostaju između dvije krajnosti: između stalnih političkih sukoba i sustava koji im ne nudi dovoljno razloga za ostanak.
VRIJEME ZA PITANJE KOJE SE GODINAMA IZBJEGAVA
Pravo pitanje više nije samo koliko novca država troši, nego kakvu državu za taj novac dobivamo.
Ako proračuni iz godine u godinu rastu, a životni standard građana ne prati taj rast, onda problem nije samo u nedostatku novca nego u načinu upravljanja.
Bosna i Hercegovina ne pati od manjka institucija. Ona pati od manjka učinkovitosti, odgovornosti i političke hrabrosti da se promijeni sustav koji već predugo funkcionira po principu vlastitog opstanka.
Proračun za 2026. godinu zato nije samo financijski dokument. On je politička slika prioriteta jedne zemlje. A ta slika ponovno otvara neugodno pitanje: gradi li se država za budućnost ili se samo održava aparat koji će preživjeti još jedan izborni ciklus?
Dok god se najveća politička energija troši na raspodjelu funkcija, a ne na stvaranje vrijednosti, Bosna i Hercegovina će ostati zarobljena u krugu skupog sustava, praznih obećanja i građana koji svoju budućnost sve češće traže negdje drugdje.
