Svako teše svoju politiku, a građani Kantona Sarajevo ostaju kratkih rukava
U Kantonu Sarajevo politika se odavno ne vodi zbog građana, već zbog stranaka. Pozicija i opozicija svakodnevno „bistre“ stvarnost onako kako im odgovara, dok obični ljudi sa strane gledaju predstavu koja sve manje liči na demokratski proces, a sve više na loše režiran cirkus.
Donose se odluke, povlače prijedlozi, ruše tuđa rješenja, prihvataju vlastita – često bez jasne veze s realnim problemima života. Stanovnicima Sarajeva i ostatka Federacije BiH sve to izgleda kao puko ubijanje radnog vremena uz redovnu naplatu debelih plata. Stranačka prepucavanja zamijenila su ozbiljan rad, a politička odgovornost svedena je na dnevno nadmudrivanje pred kamerama.
Građani, koji su obećanjima o „boljem sutra“ poslužili kao stepenica ka funkcijama, danas s pravom osjećaju gorčinu. Utisak je gotovo jednoglasan: malo ili nimalo rada, a mnogo privilegija. Plate koje se mjere u hiljadama maraka postale su simbol političkog otuđenja – naročito u društvu gdje penzioneri, radnici i mladi jedva sastavljaju kraj s krajem.
Posebno frustrira činjenica da se politička energija troši na proceduralne igre, izmjene poslovnika i kontrolu dnevnog reda, dok ključne inicijative mjesecima ili godinama ostaju zaključane u ladicama. Umjesto da Skupština bude prostor u kojem se ideje sukobljavaju radi boljih rješenja, ona sve češće djeluje kao mehanizam za blokadu – zavisno od toga ko ima većinu i ko trenutno drži poluge moći.
S druge strane, vlast se brani brojkama: zakonima, sjednicama, tačkama dnevnog reda i formalnim „benefitima“ koje, prema njihovom uvjerenju, građani moraju vidjeti i osjetiti. Problem je, međutim, što statistika ne živi život građana. Tramvaj, porodiljska naknada ili uniforma policajca ne brišu osjećaj da se sistem bavi samim sobom, dok grad guši smog, institucije gube povjerenje, a politika se sve više pretvara u predizbornu kampanju bez kraja.
Istina je negdje na sredini, ali odgovornost nije. Svi u ovoj priči „nešto rade“ ili barem tvrde da rade, ali je rezultat takav da narod sve češće diže ruke. Ne zato što ne vidi probleme, već zato što ne vidi volju da se oni rješavaju bez stranačkih kalkulacija.
Da je manje kontriranja radi kontriranja, a više rada radi građana, Kantonu Sarajevo ne bi trebala ni politička statistika ni opravdanja. Rezultati bi govorili sami za sebe. Ovako, ostaje gorak zaključak: politika se i dalje teše po mjeri stranaka, dok građani nose posljedice tuđih nadmudrivanja.
