Koza Han i turska tekstilna industrija: nekadašnji sjaj, današnja kriza
Krajem 15. stoljeća, sultan Bajazid II naredio je izgradnju impozantnog Koza Hana u Bursi, tadašnjoj prijestolnici Osmanskog Carstva. Ovaj karavan-saraj služio je kao velika gostionica i skladište za trgovce svilom i njihovu robu. Koza Han ubrzo je postao centar trgovine svilenim tkaninama, mjesto okupljanja trgovaca i simbol burske, ali i osmanske, svilarske moći. Bursa je tada bila nezaobilazno središte tekstilne industrije.
I danas Han postoji i privlači turiste: u njegovom dvorištu posjetitelji uživaju u tradicionalnoj halvi s krupicom i sladoledom, a galerije su ispunjene prodavnicama koje nude svilene marame. Međutim, sektor zbog kojeg je Han nastao danas se suočava s ozbiljnom krizom.
Iako je Turska i dalje među najvećim svjetskim proizvođačima tekstila, njen udio na globalnom tržištu pao je ispod 3%, što je najniže u više od tri decenije. U prvoj polovici 2025. izvoz odjeće iz konkurenata poput Bangladeša i Vijetnama porastao je dvoznamenkastim stopama, dok je turski izvoz zabilježio pad od 6,9%. Ukupan izvoz turske odjeće smanjio se s vrhunca od 22 milijarde dolara u 2022. na predviđenih 17 milijardi dolara ove godine, što predstavlja pad od 23%. Procjenjuje se da je više od 310.000 radnika u tekstilnoj i odjevnoj industriji ostalo bez posla, dok je zatvoreno oko 6.000 kompanija, a mnoge su preselile proizvodnju u Egipat.
Glavni uzroci krize
Najveći razlog za pad industrije je opće stanje turske ekonomije. Ekstremno visoke kamatne stope i precijenjena valuta smanjile su inflaciju koja je prije tri godine dosezala troznamenkaste vrijednosti, ali i dalje iznosi visokih 33%. Ove mjere, iako usmjerene protiv inflacije, povećale su troškove rada i proizvodnje, narušavajući konkurentnost sektora. Minimalna plaća u Turskoj porasla je s 383 na 620 dolara, što predstavlja rast veći od 60%.
“Europski kupci su nas birali čak i kad smo bili 15 ili 20 posto skuplji, ali danas, kada je razlika 50 posto, ne biraju nas više,” upozorava Mustafa Gültepe, predsjednik Turske izvozne skupštine. Strane narudžbe preusmjeravaju se u Aziju, a izvoz iz Kine u EU porastao je za 20% u prvoj polovici godine.
Nestanak radne snage i odlazak izbjeglica
Dijelovi turske tekstilne industrije u posljednjem desetljeću oslanjali su se na radnu snagu migranata i izbjeglica. Procjenjuje se da je između 250.000 i 400.000 Sirijaca, često potplaćenih, radilo u turskim tvornicama. No, od kraja građanskog rata u Siriji i kolapsa Assadovog režima, oko 20% njih se vratilo kući.
Masovna proizvodnja suočava se s problemom nedostatka radnika. “Mladi danas radije biraju uredske poslove nego rad u tvornici,” objašnjava Muzaffer Cevizli, voditelj veleprodajnog centra Giyimkent.
Potencijalne strategije oporavka
Turska tekstilna industrija možda će morati preći s masovne proizvodnje na fokusiranje na brendiranje, dizajn, brze isporuke i nišne proizvode. Strateško premještanje proizvodnje u inozemstvo također se pokazalo kao rješenje; poznati brendovi poput Eroğlu i LC Waikiki već su dio proizvodnje preselili u Egipat.
Iako sektor i dalje ima potencijal za oporavak i rast, prvi korak je potpuno preoblikovanje industrije i prilagođavanje globalnim tržišnim trendovima.
