Ah, Dom penzionera u Tuzli – mjesto gdje godine iskustva, života i rada bivaju nagrađene vlagom, neljudskim obrocima i birokratskim osmijehom koji govori: “Sve je pod kontrolom.”
Sve dok smrt ne pokuca na vrata, naravno. Tek tada se pojavljuje pravi spektakl: policijsko obezbjeđenje, uviđaji, saopćenja i prazne riječi, sve s potpisom one istinske brige koja traje, otprilike, dvije minute dok kamere ne odu.
Za one koji još nisu shvatili, ovdje pravila funkcionišu ovako: prijavite vlagu – ignorisano.
Prijavite mobing – ignorisano.
Prijavite mizerni obrok od dvije kriške hljeba i kašike pavlake – ignorisano.
Odbor ili nadležni organ? Spava, ili čita izvještaje iz 2010. i 2013. godine, jer istorija je važnija od stvarnog života.
Pa naravno, zašto bi se vlast bavila svakodnevnim problemima penzionera kad su ti problemi mali, nebitni i ne donose političke poene?
Ne, ovdje se čeka pravi trenutak – krvavi, spektakularni, neizbježni šok. I eto ga – jedanaest života ugašenih u jednoj noći. Tek tada se kreće u akciju: Obezbjeđenje se pojavljuje, uviđaji počinju, mediji dobijaju ekskluzive, a političari rade svoj performans “šok i nevjerica”.
A apsurd? Apsurd je u tome što je ovo uopšte predvidljivo. Godinama su fotografije i video snimci alarmirali javnost. Vlaga, neurednost, mobing, nesposoban menadžment – sve transparentno, sve javno, sve na dlanu. Ali sistem spava, jer on reaguje samo na mrtve, a mrtvi ne mogu da se bune, pa su savršeni za spektakl.
I dok gledamo ovaj cirkus “reakcije poslije tragedije”, ne možemo da ne primijetimo grotesku: Vlast je kao ona osoba koja ostavlja štednjak upaljen cijeli dan, ignorira miris dima i vrisak alarma, a onda panično trči po kući kada kuća već gori. “Ko bi mogao predvidjeti?” – pitaju se. Svako ko je vidio fotke i video snimke znao je. Ali znanje i odgovornost su u ovoj zemlji luksuz rezervisan samo za mrtve.
Ovdje smo naučili jednostavnu lekciju: Sistem ne štiti, sistem dokumentuje. Sistem ne reaguje dok katastrofa ne postane previše javna, dok headlineovi ne vrište, dok mrtvi ne postanu brojke. Sve dok se tragedija ne dogodi, vlast spava, pije kafu i sastavlja izvještaje o “planiranim aktivnostima” i “budućim posjetama”, jer smrt penzionera nije dovoljna da pokrene ikoga – dok se ne pojavi u obliku deset leševa na podu.
I za kraj – satira ovog apsurda je jednostavna: Svaki dan se šalje jasna poruka svima koji žive, starije ili nemoćne: Vaša patnja nije zanimljiva dok ne postane spektakl. Vaša glad, vaša neljudskost, vaša poniženja – to je “pozadina”, dok smrt ne postane headline. Tek tada počinje predstava, sa glumcima u uniformama, saopćenjima i osmijesima koji krive sistem umjesto sebe.
U ovoj zemlji, smrt je jedini alarm, tragedija je jedini pokretač, a vlast je jedino budna kad mrtvi postanu politički relevantni. Sve ostalo – svakodnevno poniženje, glad i strah – prolazi neopaženo.
I tako, ciklus se ponavlja, dok društvo sve više liči na crnu komediju, gdje su mrtvi protagonisti, a živi publika koja mora da gleda kako se vlast „probudi“ tek kad su ljudi izgubili sve.
