U Bosni i Hercegovini femicid više nije izolovani zločin, nego jasno prepoznatljiv obrazac. Brutalan, dosljedan i predvidiv. Statistika iz protekle dvije godine ogoljava razmjere katastrofe: 35 ubijenih žena u periodu 2023–2024, dok OSCE navodi da ih je najmanje 56 od 2015. godine. To znači da je BiH postala zemlja visokog rizika za žene — prostor u kojem se neefikasne institucije, društvena tolerancija nasilja i neusklađen pravni okvir prepliću u smrtonosnu svakodnevicu.
Aldina Jahić: još jedna smrt unaprijed najavljena
Najnoviji slučaj, ubistvo Aldine Jahić u Mostaru, ponovio je matricu koju već znamo napamet: prijetnje koje su bile dokumentovane, ranija optužnica protiv počinitelja, nedostatak zaštitnih mjera, spora reakcija institucija i potpuni izostanak nadzora nad nasilnicima. Ništa novo — a upravo u tome je najveći užas.
Gotovo svaki femicid u BiH imao je svoje upozorenje. Skoro nijedno upozorenje nije rezultiralo zaštitom.
Statistika koja govori više od brojki
U Federaciji BiH u dvije godine ubijena je 31 žena, u RS četiri. Ali najvažnije je ono što te brojke kriju:
70% žrtava ranije je prijavljivalo prijetnje ili nasilje
U više od 60% slučajeva nije urađena procjena rizika, iako je to međunarodni standard
Nasilnicima nije oduzimano oružje, ni legalno ni ilegalno
Preventivni mehanizmi gotovo ne postoje
Sve ukazuje na isto: sistem reagira tek kada je prekasno.
UNICEF dodatno upozorava da femicid nije jasno definisan u zakonima, pa se često tretira kao „obično ubistvo“. Time nestaje ključna dimenzija — rodno motivirano nasilje koje traži specifičnu zaštitu i specifičan tretman.
Predvidiv tok femicida
Analiza slučajeva iz posljednjih godina pokazuje gotovo matematičku preciznost:
dugotrajno psihičko i fizičko nasilje
prijetnje smrću ili raniji incidenti
izostanak efikasnog odgovora policije i socijalnih službi
žrtva bez zaštite
nasilnik koji ostaje slobodan
završni čin ubistva
Drugim riječima: femicid u BiH nije iznenađenje. On je posljedica institucionalne nebrige.
Društvo koje relativizira zločin
Na sve to se nadovezuje otrovni glas javnosti. Nakon gotovo svakog femicida pojave se komentari u kojima se ponašanje žrtve preispituje, umanjuje krivnja počinitelja ili implicitno opravdava nasilje.
To nije samo moralni sunovrat — to je društvena patologija. U trenutku kada bi društvo trebalo biti jedinstveno u osudi, prebacivanje krivnje na žrtvu postaje još jedan oblik nasilja.
I najvažnije: takav mentalitet stvara tlo na kojem se nasilje ponavlja.
Gdje tačno sistem puca?
Kada se raščlane svi dostupni podaci, slika je porazna:
policija ne provodi hitnu procjenu rizika, iako bi morala
tužilaštva sporo traže zaštitne mjere
socijalne službe su potkapacitirane i dezorganizirane
ne postoji registar nasilnika
oružje se ne oduzima automatski
zakoni nisu usklađeni i ne prepoznaju femicid
U praksi to znači da žene u BiH žive u sistemu koji funkcioniše kao lutrija. Ako institucije reagiraju — imate sreće. Ako ne — posljedice su smrtonosne.
Šta treba da se dogodi da se stvari promijene?
Rješenja su odavno poznata i nimalo revolucionarna:
obavezna procjena rizika u prvih 24 sata
automatsko oduzimanje oružja
brze zaštitne mjere i zabrane prilaska
specijalizirani timovi unutar policije i tužilaštava
registar nasilnika dostupan svim institucijama
jasno definisan femicid u zakonima
sistemska edukacija profesionalaca
Drugim riječima: sve ovo je izvedivo. Sve ovo već postoji u državama koje su ozbiljno shvatile ovaj problem.
Ono što nedostaje je politička volja.
BiH: zemlja kratkog bijesa i duge tišine
Nakon svakog femicida vidimo isto: kratkotrajnu eksploziju javnog gnjeva, a onda opasnu, gustu tišinu. U toj tišini nestaju predmeti, institucije se vraćaju rutini, nasilnici se vraćaju svojim žrtvama, a društvo sve gura pod tepih.
Zato femicid u BiH nije samo zločin pojedinca — to je krik sistema koji godinama odbija da čuje upozorenja.
I dok se taj obrazac ne prekine, brojke će rasti. Svaka nova smrt bit će tragična, ali predvidiva. Najstrašnije u svemu: bit će posljedica nečega što se moglo spriječiti.
