Ako iko još sumnja da je Milorad Dodik zaista osjetio težinu presude Suda Bosne i Hercegovine, neka pogleda samo snimke sa posljednje sjednice Predsjedništva i Glavnog odbora SNSD-a. Po prvi put nakon decenije političkog kabarea, lider stranke – veliki vođa iz Laktaša, nepogrešivi tribun sa preglasnim mikrofonima – nije se pojavio pred novinarima.
Nema povika o otcjepljenju, nema uvreda na račun Suda, nema ni one poznate teatralne grimase. Samo tišina. I to ona jeziva, kao pred uragan.
Umjesto Dodika, u stranački rov je gurnuta Željka Cvijanović, očigledno emocionalno destabilizirana i na rubu suza, te Radovan Amidžić, koji je govorio kao da čita saopštenje Civilne zaštite o nestašici toalet papira. U tom bizarnom spoju suzdržane histerije i tehničke sterilnosti, SNSD je naciji pokušao prodati priču o “vladi nacionalnog jedinstva”. I to ne zato što im je stalo do “jedinstva”, nego zato što im gori pod nogama, a Dodiku oko vrata visi sve zategnutija pravna omča.
Izraz lica Željke Cvijanović u trenutku dok je Amidžić govorio – onaj očajnički pogled u prazno, dok se stisnute usne bore da ne popuste pred emocijom – bio je jasniji od bilo kojeg političkog saopštenja: SNSD ne zna šta dalje. Stranka koja je decenijama samouvjereno gazila sve pred sobom sada izgleda kao hor koji je izgubio dirigenta – i ne zna da li da pjeva himnu ili molitvu.
Dok su do juče urlikali o nezavisnosti, hapsili opozicionare i slavili svaki pravni poraz države BiH kao ličnu pobjedu, danas mole za politički "zajednički sto". Ali ne zbog ideala. Ne zbog naroda. Već da bi kupili još koji mjesec političkog života i, što je najvažnije – odbranili svog vođu od zatvorskih rešetki.
Jer, iza te mantre o “jedinstvu” krije se prosta istina: Dodik je u panici. Više ne vlada ni narativom, ni sobom. Presuda je pala. Pravosnažna. Bez više mogućnosti izmotavanja. Kazna je godinu zatvora, ali mu je ostavljena mogućnost da je zamijeni novčanom. I tu dolazimo do ključne dileme – hoće li povući taj potez i priznati sistem koji je godinama pljuvao, ili će glumiti mučenika i rizikovati hapšenje?
SNSD pokušava da igra obje igre. S jedne strane, javno nastupa kao da presude nema. S druge strane – Dodik ne smije pred kamere. Cvijanovićeva jedva stoji na nogama. Amidžić čita saopštenja kao da ga je neko sat prije toga podmitio kroasanom iz pekare i uputom "ne pitaj ništa, samo pročitaj".
Ono što najviše vrijeđa inteligenciju građana je licemjerni poziv na “nacionalno jedinstvo”. Od stranke koja je ljude dijelila na "dobre i izdajnike", na “Srbe i one koji nisu sa nama”, sada stiže poziv na zajedničku vladu. Ta ponuda, u ovom trenutku, ne izgleda kao ruka pomirenja, nego kao ruka utopljenika koja vas hvata za nogu da i vi potonete zajedno s njim.
Za Dodika, "jedinstvo" znači samo jedno: štit. Ako se svi uključe u vladu, onda svi dijele odgovornost. Ako institucije zakažu, onda niko nije kriv. Ako dođe do haosa, on može reći – nismo sami vladali, svi smo bili zajedno. To je stara taktika političkog razvodnjavanja odgovornosti, stara koliko i sam SNSD.
A šta će se dalje desiti?
Scenariji su brojni. Možda će Dodik preko svojih advokata odbiti novčanu kaznu i pustiti da se aktivira zatvorska presuda, kako bi testirao hoće li ga iko uhapsiti. Možda će pokušati iscenirati novi institucionalni sukob sa Centralnom izbornom komisijom. Možda će, u svom poznatom maniru, opet pokušati pisati pisma Donaldu Trumpu, papi Franji ili Djedu Mrazu, tražeći međunarodni spas iz pravne klopke.
A možda će se jednostavno – povući. Ne javno, ne formalno, ali kroz tišinu. Kroz odsustvo. Kroz to da ga nema na presicama, nema u eteru, nema na megafonima. Jer zna da bi svaka nova izjava mogla biti iskorištena protiv njega u narednom pravnom koraku.
U međuvremenu, narod posmatra ovu predstavu koja više ne liči ni na politički cirkus, već na porodičnu dramu u kojoj niko ne zna ko pije, a ko plaća. Samo je jasno jedno – SNSD je prvi put ozbiljno uzdrman. I sada pokušava da u haosu koji je sam stvorio, izgradi nekakav brod spasa. Samo, problem je što su svi već vidjeli nacrt tog broda – a to je potop s početkom i bez kraja.
I zato, neka se ne čude ako narod ovoga puta odluči – da ne uskače.
