U Istočnom Sarajevu, gdje je prema riječima vlastitih zvaničnika „bezbjednosna situacija jako dobra“, desio se još jedan apsurd vrijedan političkog udžbenika – lokalna vlast, predvođena Ljubišom Ćosićem, traži formiranje baze Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) Ministarstva unutrašnjih poslova RS.
Da stvar bude ciničnija – u isto vrijeme priznaju da teških krivičnih djela gotovo da nema. A onda se postavlja brutalno jednostavno pitanje: Koga to tačno građani Istočnog Sarajeva trebaju hapsiti specijalcima ako ih više ubijaju putevi nego kriminalci?
Paranoja umjesto asfalta
Narod vozi po rupama, gubi živote na lošim dionicama poput one između Pala i Istočnog Novog Sarajeva, djeca im idu u škole koje nemaju osnovne resurse, a vlast s ponosom izjavljuje da će "gurati" ideju o dolasku elitne policijske jedinice. Kao da će specijalci popraviti ceste, iscrtavati linije, liječiti ljude bez CT aparata i učiti djecu bez učbenika. Neće. Ali će izgledati moćno na fotografijama i pred kamerama.
Da stvar bude još bizarnija – SAJ već ima definisanu bazu u Banjoj Luci. To nije odluka lokalne mjesne zajednice, to je zakonom i pravilnicima određeno. Ali Ćosić i ekipa igraju na kartu političke simbolike. Umjesto da rješavaju goruće probleme građana, oni ih zabavljaju pričama o SAJ-u – jer je lakše prodati priču o „sigurnosti“ nego o stvarnom razvoju koji traži transparentnost, rad i znanje.
Putna infrastruktura: Krater na kojem padaju životi
Odbornik SDS-a Miroslav Lučić potpuno je razotkrio suštinu farse: prošle godine građani su uplatili četiri miliona KM kroz registracije i korištenje vozila, ali je infrastruktura ostala ruglo. Projekti poput treće trake preko Romanije ili proširenja magistrale samo su mrtva slova na papiru. I niko za to ne odgovara.
A kad neko pogine – kriv je "brza vožnja". Nikad država. Nikad sistem. Nikad onaj što sjedi na vrhu, dijeli funkcije i potpisuje budžete, a zna da pare idu na leasing službenih limuzina dok se narod prevozi u kontejnerskim uslovima.
Vozila za vlast, ne za narod
Usred svih tih drama, Grad Istočno Sarajevo odlučuje da kupi nova vozila za Gradsku upravu. Dakle, dok ljudi čekaju da im neko asfaltira komad puta koji im odnosi živote, gradski oci ulažu 16.500 KM početnog učešća i mjesečne rate od 1.500 do 2.000 KM za udobne fotelje na točkovima. Sve to u godini kada su priznali budžetski deficit od 420.000 KM.
Nema para za put, ali ima za leasing. Nema para za bolnicu, ali ima za SAJ. Nema para za digitalizaciju nastave, ali ima za poliranje guma službenih auta. Jer građani ne voze preko rupa – oni valjda gaze po iluzijama.
U šta se Istočno Sarajevo pretvara?
Ono što je nekada bilo simbol borbe za opstanak, zajednicu i dostojanstvo, danas se pretvara u dekor za male političke autokrate koji misle da su generalštab. Pitanje je, međutim, od koga oni to brane Istočno Sarajevo? Od nezaposlenih? Od majki koje nemaju gdje upisati djecu u vrtić? Od studenata koji odlaze jer ovdje nema budućnosti? Ili od samih građana koji još uvijek imaju obraza da traže odgovore?
Jer ko god digne glas protiv, ubrzo će biti označen kao „destabilizirajući element“, možda i kandidat za susret sa budućim SAJ-om u Istočnom Sarajevu.
Nema terora – ali ima potrebe za represijom?
Cijela priča o SAJ-u nema nikakvo realno sigurnosno utemeljenje. Ima, međutim, vrlo jasno političko – stvaranje privida kontrole i moći. Jer kad nemaš rezultate, onda glumiš vojnu disciplinu. Kad nemaš razvoj, onda nabavljaš uniforme. Kad nemaš puteve – postavljaš barikade u glavama ljudi.
To nije sigurnost – to je strah. To nije razvoj – to je dresura. To nije upravljanje gradom – to je eksperiment nad građanima koji su zaboravili da imaju pravo da žive, a ne da preživljavaju.
Specijalna jedinica za pokrivanje nerada
I tako, sjednica Skupštine prošla je uz usvajanje izvještaja, klimanje glavom i zamagljivanje stvarnosti. U fokusu javnosti je priča o elitnoj jedinici koja će, navodno, „pojačati prisustvo bezbjednosti“. A niko da kaže da bi isto to prisustvo građani osjetili mnogo bolje – da su im putevi sigurni, škole funkcionalne, ambulante opremljene, računi transparentni.
Ali to ne dolazi s pancirkama. To se ne slika pred kamerama. To traži rad. A to je, izgleda, najopasnija prijetnja ovom političkom establišmentu.
Jer možda je to ono čega se zaista plaše – građana koji misle, pamte i pitaju: gdje su naše pare, gdje su putevi, gdje je život?
