Kada je Jusuf Nurkić u aprilu 2023. godine poklonio Tuzli moderno košarkaško igralište na Stupinama, to nije bio samo sportski projekat. Bio je to čin ljubavi prema gradu iz kojeg je krenuo, simbol odgovornosti uspješnog sportiste prema zajednici i poruka mladima da nisu zaboravljeni. Taj teren je tada predstavljao više od betona, obruča i linija – predstavljao je obećanje.
Danas, nepune tri godine kasnije, to obećanje leži razbijeno na istoj toj podlozi.
Slike koje dolaze sa Stupina nisu samo razočaravajuće – one su porazne. Podloga, nekada moderna i sigurna, danas je oštećena, probijena i djelimično uništena. Dijelovi su iščupani, površina je neravna, a pojedini segmenti predstavljaju ozbiljnu prijetnju svima koji kroče na teren. Ovo više nije mjesto gdje se stvara sportska budućnost. Ovo je mjesto gdje nebriga postaje opasnost.
Koševi stoje bez mrežica, kao nijemi svjedoci zaborava. Konstrukcija je išarana grafitima, ograda oštećena i oborena, a klupe pretvorene u improvizirano odlagalište otpada i napuštenih stvari. Sve to šalje jasnu poruku – teren koji je trebao biti ponos Tuzle postao je simbol njenog nemara.
Posebno zabrinjava činjenica da oštećenja podloge nisu samo estetski problem. Podignuti i polomljeni dijelovi predstavljaju direktnu prijetnju sigurnosti djece i mladih. Jedan pogrešan korak dovoljan je za ozbiljnu povredu. Ironija je bolna – prostor koji je izgrađen da štiti i razvija mlade danas ih dovodi u opasnost.
Grad Tuzla je, prema ranijim izjavama gradonačelnika Zijada Lugavića, preuzeo odgovornost za održavanje ovog terena. Međutim, stanje na terenu govori glasnije od bilo koje izjave. Održavanje nije pitanje političkog obećanja, već konkretne akcije. A te akcije, očigledno, nema.
Ovdje se ne radi samo o propadanju jednog sportskog igrališta. Radi se o propadanju ideje da zajednica može čuvati ono što joj je poklonjeno. Radi se o poruci koja se šalje mladima – da čak i najvrijedniji pokloni mogu biti zaboravljeni ako ne postoji odgovornost.
Jusuf Nurkić je uradio ono što mnogi nikada nisu – vratio je svom gradu konkretan dar, prostor koji je mogao trajati decenijama. Grad je, s druge strane, imao samo jedan zadatak: da ga sačuva.
Umjesto toga, Tuzla danas ima ruševinu.
Građani Stupina s pravom postavljaju pitanje koje nadilazi granice ovog igrališta: ako grad ne može sačuvati poklon koji je dobio, kako će sačuvati budućnost svoje djece?
Vrijeme za reakciju nije sutra. Vrijeme za reakciju je sada. Svaki dan šutnje je još jedan sloj sramote na betonu koji je nekada bio simbol nade.
