U Srbiji, vlast je odavno prestala glumiti demokratiju. Ono što gledamo posljednjih mjeseci više liči na uvježbanu predstavu totalne kontrole — scenarij u kojem se narod tretira kao kulisa, institucije kao privatna imovina, a zakoni kao list papira koji se gužva kad zatreba.
Od grotesknog “Ćacilenda” u srcu Beograda do fizičkog sprječavanja izabranih odbornika i poslanika da uđu u sopstvene skupštine, SNS režim poručuje: “ovo je naše, a vi ste samo statisti”.
Ali ovo nije samo unutrašnja stvar Srbije. Kad se vlast u Beogradu ponaša prema sopstvenim građanima kao prema podanicima, ne treba čuditi što se ista arogancija prelijeva preko Drine. Miješanje u unutrašnje političke procese Bosne i Hercegovine postalo je standardna praksa — od političkog tutorstva nad Miloradom Dodikom, do otvorene logističke i medijske podrške nacionalističkim kampanjama koje razaraju društveno tkivo BiH.
Režim Aleksandra Vučića otvoreno koristi Republiku Srpsku kao vlastiti geopolitički projekat i poligon za testiranje narativa koji u Srbiji već odavno vladaju: priče o ugroženosti “srpskog naroda”, mitovi o neprestanoj prijetnji od “muslimanskog Sarajeva”, i konstantno potpirivanje straha kako bi se prikrila realnost — ekonomski krah, masovno iseljavanje i korupcija koja jede državu iznutra.
Godinama unazad, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik vode orkestriranu kampanju razaranja svih demokratskih tekovina u Srbiji i Republici Srpskoj. Ovo nije više “unutrašnja politika” ili “regionalna saradnja” — ovo je sistemski projekat autoritarizma, korupcije i mržnje, koji je slomio i institucije i narod, a čiji je cilj održavanje političke moći bez ikakvog obzira prema pravdi, zakonu ili budućnosti.
Vučićev režim — savršena diktatura maskirana lažnim obećanjima
Aleksandar Vučić je otkrio tajnu uspjeha: ne treba pobjeđivati na izborima pošteno, nego ih osvajati pomoću represije, zastrašivanja i manipulacije.
Parlament je zatvoren poslanicima opozicije, njih se vrijeđa, ponižava i onemogućava im se rad — kao da su neprijatelji države, a ne izabrani predstavnici naroda.
Mediji su uglavnom u službi režima, a rijetki slobodni novinari svakodnevno dobijaju prijetnje, fizičke napade ili sudske procese.
Zakon je štit za elitu, a mač za one koji se usude kritički progovoriti.
“Ćacilend”, kamp studenata i mladih koji traže pravo na obrazovanje i budućnost, postao je simbol brutalnog gušenja slobode i ljudskih prava.
Vučićev sistem nije slučajnost — to je planska operacija uništavanja svih demokratskih institucija i stvaranje društva zastrašenih podanika.
Dodikova Republika Srpska — kopija Vučićevog modela u BiH
Milorad Dodik je Vučićev duplikat u Republici Srpskoj, sa jednom razlikom — on ima mnogo manje formalnih ograničenja.
Koristi nacionalističku retoriku mržnje kao jedinu “političku platformu”, stalno proizvodeći strah i netrpeljivost prema Bošnjacima i svemu što nije srpsko.
Izborne krađe, ucjene i zastrašivanja su postali svakodnevica u RS-u, dok se istovremeno pravosudni sistem pretvara u poslušnu marionetu.
Dodik je iskoristio političku podršku Beograda da uspostavi paralelne institucije i faktički se povuče od državnih institucija BiH, destabilizirajući cijelu zemlju.
Kroz korupciju, privatizacije i finansijske malverzacije, otuđio je stotine miliona maraka javnog novca, dok obični građani tonu u bijedu i beznađe.
Tajna veza Vučića i Dodika — mreža političke, finansijske i medijske kontrole
Iz Beograda se ne šalju samo verbalne podrške Dodiku, već i stvarna politička, ekonomska i medijska pomoć:
Srpske državne kompanije i bezbroj tendera se dodjeljuju firmama bliskim Vučićevoj partiji i istovremeno se zaobilaze zakoni BiH kako bi Dodik održao moć.
Vučićevi mediji propagiraju Dodikovu priču o “ugroženom srpskom narodu”, šireći laži i mržnju koja gura BiH u haos.
Koordinirane političke kampanje ciljaju na slabljenje državnih institucija BiH i podrivaju rad međunarodnih institucija, s Vučićem kao glavnim logističarem i Dodikom kao glavnim egzekutorom na terenu.
Srbija kao samozvana zaštitnica "mirne" destabilizacije BiH
Kada vlast u Srbiji zatvara vrata parlamenta sopstvenim poslanicima, ona istovremeno Dodiku šalje poruku da je normalno ignorisati zakone i Ustav, da se politički protivnici mogu fizički onemogućiti u radu, a mediji koji se usude kritički izvještavati mogu demonizirati ili ušutkati. Nije ni čudo što se retorika iz Beograda i Banje Luke savršeno uklapa, kao da dolazi iz iste PR radionice — i vjerovatno i dolazi.
Dok Vučić u Beogradu pokazuje kako se silom i manipulacijom kontrolira ulica, Dodik u BiH demonstrira kako se etnonacionalizmom cementira vlast. U oba slučaja, cilj je isti: obesmisliti demokratske procese, stvoriti atmosferu permanentne krize i održati se na vlasti po svaku cijenu.
Za Vučića, BiH je savršeno ogledalo u kojem može reflektirati sopstvenu politiku — destabilizirati susjeda, gurati se u ulogu zaštitnika Srba, a istovremeno izbjegavati odgovornost za sve unutrašnje promašaje. Za Dodika, Beograd je garant opstanka na političkoj sceni, izvor političke i medijske podrške, i saveznik u igranju opasne igre prijetnji otcjepljenjem.
Sve to, naravno, ide nauštrb običnih ljudi — bilo da su u Beogradu, Užicu, Banjoj Luci ili Sarajevu. Oni ostaju bez pravde, bez slobode govora, bez institucija koje rade za njih. Dobijaju samo političke teatre, opsade parlamenta, izmišljene prijetnje i beskrajne parade moći.
Ako neko misli da će se “demon” autoritarizma sam vratiti u bocu, vara se. Vučićev i Dodikov režim hrane jedan drugog — jedan uništava demokratiju u Srbiji, drugi stabilnost u BiH. A kad im ponestane unutrašnjih neprijatelja, uvijek mogu jedni drugima servirati nove — preko Drine.
