Tri decenije nakon genocida u Srebrenici, pravosudni bilans predstavlja jedan od najsnažnijih historijskih zapisa o zločinu koji je u julu 1995. godine odnio živote više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Presude međunarodnih i domaćih sudova nisu vratile ubijene, ali su kroz stotine godina zatvorskih kazni i pet doživotnih robija uspostavile činjenice koje su danas sastavni dio međunarodnog prava i historijske istine.
Ipak, uprkos desetinama okončanih procesa, pravda za Srebrenicu nije završeno poglavlje. Pred domaćim pravosuđem i dalje se vode istrage, podižu nove optužnice i čekaju suđenja osobama koje se dovode u vezu s genocidom i drugim ratnim zločinima počinjenim nakon pada zaštićene zone Ujedinjenih nacija.
U posljednjih godinu dana Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nastavilo je procesuiranje odgovornih. Podignute su dvije nove optužnice koje se odnose na događaje iz jula 1995. godine, čime je potvrđeno da institucije i nakon tri decenije nastavljaju rad na predmetima koji se odnose na jedan od najmračnijih događaja evropske historije nakon Drugog svjetskog rata.
Jedna od optužnica tereti Zorana Simanića i Dragana Jovića za pomaganje u genocidu. Prema navodima Tužilaštva, oni su učestvovali u događajima u kojima su stotine zatočenih Bošnjaka, nakon zatočenja u školi u Roćeviću kod Zvornika, odvedene na područje Kozluka gdje su pogubljene. Postupak još nije počeo jer se čeka završetak međunarodne pravne pomoći i potvrda uručenja optužnice optuženima koji imaju i državljanstvo Srbije.
Drugi predmet odnosi se na bivše pripadnike Inžinjerijske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske – Dragana Jevtića, Slavka Bogićevića i Damjana Lazarevića. Tužilaštvo ih tereti da su koordinirali iskopavanje masovnih grobnica, određivali mjesta ukopa i učestvovali u prikrivanju tragova masovnih ubistava, uključujući kasnije premještanje posmrtnih ostataka iz primarnih u sekundarne grobnice kako bi se prikrili razmjeri zločina.
Dok se novi predmeti otvaraju pred Sudom Bosne i Hercegovine, međunarodni sudovi odavno su donijeli presude koje su oblikovale pravnu kvalifikaciju genocida u Srebrenici.
Među najteže osuđenima nalaze se bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratko Mladić, koji izdržavaju doživotne kazne zatvora nakon što su pravosnažno proglašeni krivim za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Doživotne kazne izrečene su i Ljubiši Beari, Zdravku Tolimiru te Vujadinu Popoviću, dok je Radislav Krstić ostao upamćen kao prvi visoki oficir kojem je međunarodni sud pravosnažno utvrdio odgovornost za genocid u Srebrenici. Upravo je njegov predmet 2001. godine postao prekretnica u međunarodnom krivičnom pravu jer je prvi put jedan sud pravosnažno utvrdio da ono što se dogodilo u Srebrenici predstavlja genocid.
Posebnu pažnju izazvalo je Krstićevo javno priznanje iz 2024. godine, kada je u vlastoručno pisanom pismu priznao da je nad Bošnjacima u Srebrenici počinjen genocid. Takav čin ostao je rijedak među osobama osuđenim za najteže ratne zločine.
Pred Haškim tribunalom i njegovim nasljednikom osuđeni su i brojni drugi oficiri Vojske Republike Srpske, uključujući Dragu Nikolića, Momira Nikolića, Dragana Obrenovića, Radivoja Miletića i Ljubomira Borovčanina, kojima su izrečene dugogodišnje zatvorske kazne zbog uloge u organizaciji i izvršenju zločina.
Značajan doprinos rasvjetljavanju događaja dao je Dražen Erdemović, pripadnik 10. diverzantskog odreda, koji je prvi priznao učešće u ubistvima zarobljenih Bošnjaka. Njegovo svjedočenje postalo je jedan od ključnih dokaza u kasnijim postupcima protiv najviših vojnih i političkih rukovodilaca Republike Srpske.
Odgovornost za pojedine zločine utvrđivana je i pred pravosuđima Srbije i Hrvatske. U Srbiji su osuđeni pripadnici jedinice “Škorpioni”, kao i bivši pripadnici 10. diverzantskog odreda, dok su u Hrvatskoj pravosnažno kažnjena dvojica pripadnika iste jedinice.
Istovremeno, pojedini osumnjičeni nikada nisu izvedeni pred sud. Među njima je bio i Milorad Pelemiš, nekadašnji komandant 10. diverzantskog odreda, kojeg je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine godinama tražilo zbog sumnje na genocid. Iako su njegovi podređeni osuđeni za ubistva na farmi Branjevo, Pelemiš je godinama živio u Srbiji, javno nastupao u medijima i preminuo 2021. godine bez sudskog epiloga.
Pred domaćim sudovima Bosne i Hercegovine također su izrečene brojne presude. Sud BiH je za genocid osudio četrnaest osoba na ukupno 243 godine zatvora, dok su za druge ratne zločine povezane sa Srebrenicom izrečene kazne koje ukupno prelaze dvije stotine godina zatvora.
Ukupan zbir svih presuda danas premašuje 56 osuđenih osoba, gotovo 880 godina zatvora i pet doživotnih kazni. Iza tih brojeva ne nalaze se samo sudski spisi i pravne kvalifikacije, već hiljade porodica koje već tri decenije tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, čekaju identifikacije i svake godine ukopavaju novoidentificirane žrtve.
Srebrenica je tako postala mnogo više od mjesta zločina. Ona je simbol odgovornosti međunarodne zajednice, trajni podsjetnik na posljedice mržnje i jedan od najdetaljnije dokumentovanih genocida u savremenoj historiji. I dok sudnice nastavljaju svoj posao, ostaje činjenica da nijedna presuda ne može nadomjestiti izgubljene živote, ali može sačuvati istinu od zaborava i ostaviti generacijama dokaz da je pravda, koliko god spora bila, ipak dostižna.
