Kada je Gradski odbor SNSD-a u Doboju predložio Milorada Dodika za kandidata na predstojećim općim izborima, za funkciju predsjednika Republike Srpske ili člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, mnogi su taj potez doživjeli kao još jednu demonstraciju političkog prkosa. Međutim, teško je povjerovati da se radi o spontanom potezu lokalnog stranačkog odbora ili o izoliranoj inicijativi partijskih aktivista.
Naprotiv, sve ukazuje na to da je riječ o pažljivo osmišljenom političkom potezu iza kojeg stoji više ciljeva, od mobilizacije biračkog tijela i stvaranja novog narativa u javnosti, pa sve do mogućeg testiranja granica pravosudnog sistema Bosne i Hercegovine.
Dodik se danas nalazi u situaciji bez presedana u svojoj dugoj političkoj karijeri. Nakon pravosnažne presude Suda Bosne i Hercegovine, suočava se ne samo sa izrečenom sankcijom, već i sa pravnim posljedicama osude koje nastupaju automatski, po sili zakona. Upravo te posljedice predstavljaju ključni razlog zbog kojeg se postavlja pitanje može li uopće biti kandidat na izborima.
Pravni okvir koji se pokušava relativizirati
Posljednjih dana javni prostor Republike Srpske preplavljen je izjavama pojedinih pravnika i analitičara koji tvrde da Dodik, uprkos pravosnažnoj presudi, može biti kandidat za određene funkcije.
Njihova argumentacija uglavnom se zasniva na tvrdnji da mu je sud izrekao zabranu obavljanja funkcije predsjednika Republike Srpske, ali da nije eksplicitno naveo zabranu kandidiranja za druge pozicije.
Međutim, upravo se u toj interpretaciji nalazi suštinski problem.
Pravne posljedice osude nisu sankcija koju sud posebno izriče u dispozitivu presude. One proizlaze direktno iz zakona i nastupaju automatski danom pravosnažnosti presude. Zbog toga činjenica da nisu posebno navedene u izreci presude ne znači da ne postoje.
Takva tumačenja stoga više podsjećaju na pokušaj stvaranja političkog prostora za određeni narativ nego na ozbiljnu pravnu raspravu.
Kampanja pripremana unaprijed
Dobojski prijedlog nije se pojavio preko noći.
Prije njega uslijedili su koordinirani nastupi u medijima bliskim vlastima Republike Srpske. U njima su gotovo identičnim argumentima pokušavane osporiti posljedice presude i otvoriti prostor za zaključak da Dodik ipak može učestvovati u izbornoj utrci.
U političkoj komunikaciji takvi potezi rijetko su slučajni. Kada se iste poruke pojavljuju istovremeno na više mjesta, obično predstavljaju dio unaprijed pripremljene strategije.
U ovom slučaju cilj je mogao biti jednostavan – pripremiti javnost za potez koji će uslijediti i smanjiti političku štetu zbog činjenice da lider SNSD-a možda neće moći biti kandidat.
Poruka nakon neuspjeha u Strasbourgu
Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da je inicijativa iz Doboja uslijedila nakon informacija da je Evropski sud za ljudska prava odbacio Dodikovu apelaciju protiv presude Suda BiH.
Nakon što nije uspio osporiti presudu pred međunarodnom pravosudnom institucijom, Dodik se našao pred zatvorenim pravnim putem. Upravo zato kandidatura može predstavljati i politički odgovor na taj poraz.
Na taj način biračima šalje poruku da ne prihvata epilog procesa koji smatra politički motiviranim, nastojeći zadržati imidž političara koji ne odustaje i koji se suprotstavlja institucijama koje smatra neprijateljskim.
Za njegove pristalice takav nastup može predstavljati dokaz odlučnosti. Za protivnike, riječ je o nastavku osporavanja pravnog poretka države.
Mobilizacija biračkog tijela
SNSD godinama svoju političku snagu velikim dijelom gradi na ličnom autoritetu Milorada Dodika.
U situaciji kada istraživanja javnog mnijenja, prema informacijama iz političkih krugova, ne pokazuju dominantnu prednost kakvu je ta stranka imala ranijih godina, Dodikova kandidatura mogla bi poslužiti kao instrument homogenizacije biračkog tijela.
Priča o "borbi protiv sistema" i "otporu nametnutim odlukama" može povećati izlaznost njegovih pristalica i vratiti fokus kampanje na lidera stranke, umjesto na rezultate vlasti ili socijalno-ekonomske teme.
U političkom marketingu to nije nepoznata metoda. Lider se predstavlja kao žrtva političkog progona, a podrška njemu postaje izraz političkog identiteta i lojalnosti.
Kupovina vremena ili nada u promjene
Postoji i mogućnost da SNSD pokušava održati političku neizvjesnost do posljednjeg trenutka.
Rokovi za predaju kandidatskih lista ostavljaju dovoljno prostora da se u javnosti neprestano održava pitanje Dodikove kandidature, čime se pažnja skreće sa drugih tema.
Istovremeno, u političkim i diplomatskim krugovima već mjesecima postoje spekulacije o eventualnim izmjenama određenih zakonskih rješenja koja su bila osnova za njegovu osudu.
Međutim, čak i eventualne buduće izmjene zakona teško bi mogle proizvesti retroaktivno dejstvo kojim bi se automatski poništile pravosnažne sudske odluke.
Pravosnažna presuda ostaje na snazi sve dok ne bude izmijenjena ili ukinuta kroz propisani sudski postupak.
Najosjetljiviji scenario
Možda najznačajnije pitanje nije hoće li Dodik pokušati predati kandidaturu, nego šta će se dogoditi ako to zaista učini.
Ukoliko Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine odbije njegovu kandidaturu pozivajući se na zakonske odredbe i pravne posljedice osude, SNSD bi imao mogućnost ulaganja žalbe nadležnim sudskim instancama.
Takav razvoj događaja pretvorio bi pravno pitanje u jedan od najvažnijih političkih testova za domaće institucije.
Svaka odluka bila bi pod lupom javnosti.
Potvrda odbijanja kandidature predstavljala bi demonstraciju dosljedne primjene zakona.
Suprotna odluka otvorila bi ozbiljna pitanja o dosljednosti pravosuđa i dodatno produbila nepovjerenje građana u institucije.
Više od obične kandidature
Zbog svega navedenog, prijedlog iz Doboja ne treba posmatrati isključivo kao unutarstranačku proceduru.
Riječ je o potezu koji istovremeno ima pravnu, političku i simboličku dimenziju.
Možda je namijenjen biračima kojima treba pokazati odlučnost. Možda predstavlja pritisak na institucije. Možda služi održavanju neizvjesnosti i kupovini vremena. A moguće je da istovremeno ostvaruje sve te ciljeve.
Jedno je ipak izvjesno – malo ko vjeruje da je Milorad Dodik, političar koji više od dvije decenije pažljivo gradi svaki važniji potez, dopustio da ovakva inicijativa nastane bez prethodnog plana.
Zato suštinsko pitanje više nije može li se kandidirati, jer će konačan odgovor na to dati nadležne institucije. Puno važnije pitanje jeste zbog čega se priča o kandidaturi uopće gura u javni prostor i kakav politički efekat treba proizvesti.
Odgovor na to pitanje mogao bi odrediti ne samo tok predstojeće izborne kampanje, nego i odnos političke moći i pravne države u Bosni i Hercegovini u mjesecima koji dolaze.
