Dvije vizije za Bosnu i Hercegovinu: Evropska tranzicija ili nastavak međunarodnog nadzora
Pitanje ko će naslijediti Christiana Schmidta na čelu Ureda visokog predstavnika moglo bi biti riješeno već u narednim sedmicama. Dok evropske prijestonice pokušavaju usaglasiti zajednički stav o budućnosti međunarodnog prisustva u Bosni i Hercegovini, sve više pažnje privlači rasprava o tome kakva bi trebala biti uloga novog visokog predstavnika i da li je zemlji, gotovo tri decenije nakon završetka rata, takva institucija još uvijek potrebna.
Evropska komesarka za proširenje Marta Kos posljednjih dana poslala je poruku koja se rijetko čuje iz Brisela. Prema njenom stavu, budući visoki predstavnik trebao bi raditi na tome da njegova funkcija postane suvišna, odnosno da Bosna i Hercegovina postepeno preuzme punu odgovornost za vlastiti politički i institucionalni razvoj.
Takav pristup predstavlja jednu od dvije vizije koje se trenutno mogu prepoznati unutar međunarodne zajednice. Prva podrazumijeva postepenu tranziciju prema punom domaćem vlasništvu nad političkim procesima, uz istovremeno jačanje evropskih integracija. Druga polazi od procjene da Bosna i Hercegovina još uvijek nije dostigla nivo institucionalne stabilnosti koji bi omogućio potpuno povlačenje međunarodnog nadzora.
Suština dileme ne nalazi se u imenu budućeg visokog predstavnika, nego u pitanju da li domaće institucije mogu samostalno funkcionisati bez mehanizma koji već godinama služi kao krajnja garancija političke stabilnosti.
Posljednji mjeseci nisu ohrabrili zagovornike brzog zatvaranja OHR-a. Bosna i Hercegovina nije uspjela usvojiti nekoliko ključnih reformskih zakona koji predstavljaju uslov za napredak na evropskom putu. Nisu završeni ni pojedini procesi neophodni za otvaranje pregovora sa Evropskom unijom, dok su političke blokade i međusobne optužbe ponovo dominirale javnim prostorom.
Upravo zbog toga dio međunarodnih aktera smatra da bi prerano ukidanje OHR-a moglo dodatno produbiti postojeće institucionalne probleme. Njihov argument je jednostavan – dok god politički sistem nije sposoban da samostalno rješava krize i provodi preuzete obaveze, međunarodno prisustvo ostaje sigurnosni i politički osigurač.
Istovremeno, paradoks bosanskohercegovačke politike ogleda se u činjenici da upravo oni političari koji najglasnije insistiraju na punom suverenitetu države često svojim postupcima pružaju argumente onima koji smatraju da međunarodni nadzor još uvijek nije prevaziđen. Kada institucije mjesecima ne mogu donijeti odluke koje su same preuzele kao obavezu, teško je uvjeriti međunarodne partnere da je zemlja spremna za potpuno samostalno upravljanje svim procesima.
Zbog toga bi naredne sedmice mogle biti važnije od same odluke o nasljedniku Christiana Schmidta. Posebna pažnja usmjerena je prema zakonima koji predstavljaju dio evropske agende i koji bi trebali pokazati postoji li spremnost političkih aktera da preuzmu odgovornost za reformske procese.
Ukoliko domaći lideri uspiju postići dogovor i ispuniti preuzete obaveze, argumenti za postepeno gašenje međunarodnog nadzora postat će znatno snažniji. Ukoliko se, međutim, nastavi praksa blokada i odgađanja odluka, zagovornici zadržavanja snažne uloge OHR-a dobit će dodatnu potvrdu svojih stavova.
Zato budućnost Bosne i Hercegovine vjerovatno neće odrediti ime novog visokog predstavnika. Mnogo važnije bit će pitanje mogu li domaće institucije konačno dokazati da su sposobne donositi odluke bez vanjskog pritiska i da politička odgovornost više neće biti prebacivana na međunarodne aktere.
U tom smislu, rasprava o nasljedniku Christiana Schmidta zapravo otvara mnogo šire pitanje – da li je Bosna i Hercegovina spremna za kraj ere međunarodnog tutorstva ili će politička realnost još jednom pokazati da taj trenutak nije tako blizu kao što mnogi priželjkuju.
