Gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković još jednom je dokazao da njegova politička karijera nije ništa drugo do duga predstava samoljublja, inata i populizma.
I dok su odbornici Skupštine grada jasno rekli „ne“ projektu koji smrdi na pogodovanje i korupciju, Stanivuković je ponosno potpisao odluku kojom hrvatska firma „Končar“ dobija 35 miliona maraka iz budžeta Banja Luke – grada koji se sve više pretvara u njegov privatni poligon za eksperimente i političko dokazivanje.
Da apsurd bude potpun, tender je prošao bez stvarne konkurencije. Domaće firme „El promet“ i „ABC Solutions“ – kompanije koje zapošljavaju ljude iz Banja Luke, koje ovdje plaćaju poreze i doprinose – jednostavno su odbačene kao „neprihvatljive“. Bez jasnog objašnjenja, bez argumenta, bez poštovanja. Samo birokratski otpisane. A odluka Komisije za javne nabavke, koja je i sama pod sumnjom da je radila po nečijem diktatu, poslužila je kao dimna zavjesa za unaprijed dogovoreni ishod.
Ovo nije tender. Ovo je klasičan primjer političkog dogovora, spakovanog u formu „javne nabavke“. I ne, nije to nikakva modernizacija, nikakva „pametna rasvjeta“ – to je čista politička trgovina pod svjetlom reflektora.
Dok su odbornici upozoravali da se tender mora obustaviti, jer je „štetan“ i jer se „favorizuje samo jedna kompanija“, Stanivuković je izabrao da ponovo glumi mesiju koji zna bolje od svih. U stvarnosti, on se pretvorio u ono što je godinama glumio da mrzi – političara koji gazi preko institucija i javnog interesa da bi dokazao da je jači od svih oko sebe.
Ovo više nije pitanje jednog posla od 35 miliona. Ovo je pitanje političkog karaktera, odgovornosti i poštovanja građana. Jer kada gradonačelnik svjesno potpisuje odluku koju je Skupština odbacila, on ne ignoriše samo institucije – on ignoriše volju naroda.
Ali, Stanivuković odavno ne sluša narod. Njegov glas sada dolazi iz PR ureda, a aplauzi mu stižu iz Zagreba, ne iz Banja Luke. „Končar“ – firma koja dolazi iz zemlje koja je s Republikom Srpskom u najblažem slučaju u hladnim političkim odnosima – sada će na tenderu vrijednom 35 miliona maraka „osvijetliti“ Banja Luku. Ironično, gradonačelnik koji se kune u patriotizam i „nacionalni ponos“ sada potpisuje ugovor s firmom iz Hrvatske, dok domaće kompanije proglašava nepodobnima.
I tako, dok on gradi sliku „mladog reformatora“, grad se pretvara u laboratoriju političke samovolje. Svjetiljke možda budu nove, ali mračniji duh nad Banja Lukom dugo nije lebdio. U ovom gradu, svjetlo više ne simbolizira napredak, nego lažno obećanje — jer kada politika kupuje sijalice od 35 miliona, građani su ti koji plaćaju račun.
Stanivuković može pokušati prikazati ovaj ugovor kao „korak naprijed“, ali istina je jednostavna: ovo je korak unazad, duboko u zonu političkog cinizma. Jer kada gradonačelnik svjesno potpisuje nešto što su svi – od odbornika do građana – nazvali štetnim, tada više nije pitanje svjetla i struje, već moralnog mraka.
I dok Stanivuković likuje nad svojim „uspjehom“, treba ga podsjetiti na jednostavnu istinu: svjetlo koje platiš tuđim novcem, a upališ protiv volje naroda – ne svijetli, ono prži.
