Kako “krpimo” probleme, a ne rješavamo ih: Stari tramvaji vraćeni na sarajevske šine bez odgovora javnosti
Povratak starih tramvaja na sarajevske šine posljednjih dana otvorio je pitanje da li se u glavnom gradu Bosne i Hercegovine problemi rješavaju suštinski ili se samo saniraju posljedice kako bi sistem nastavio funkcionisati bez ozbiljne odgovornosti i transparentnosti.
Nakon tragedije koja je početkom godine potresla Sarajevo, kada je tramvaj iskočio iz šina u blizini Zemaljskog muzeja, javnosti su obećane detaljne analize, nezavisne revizije i potpuna transparentnost o stanju tramvaja koji su decenijama dio sarajevskog javnog prijevoza. U toj nesreći život je izgubio student iz Brčkog Erdoan Morankić, dok je više osoba povrijeđeno, među njima i Ela Jovanović kojoj je amputirana noga.
U danima nakon nesreće uslijedile su odlučne izjave kantonalnih vlasti. Najavljeno je povlačenje starih tramvaja iz saobraćaja, dodatna sigurnosna ispitivanja, kao i javno objavljivanje nalaza i atesta prije njihovog eventualnog vraćanja na šine. Građanima je tada poručeno da nijedno vozilo neće biti vraćeno u promet dok javnost ne vidi rezultate analiza i potvrde o sigurnosti.
Nekoliko mjeseci kasnije, tramvaji su ponovo u saobraćaju, ali javnost i dalje nema odgovore na ključna pitanja.
Nema objavljenih detaljnih nalaza. Nema javno prezentovanih analiza. Nema jasnog objašnjenja šta je bio konkretan uzrok nesreće i da li su utvrđeni sistemski propusti u održavanju, kontroli ili upravljanju javnim prijevozom.
Umjesto potpune transparentnosti, građani su dobili tek štura objašnjenja o dodatnim tehničkim pregledima i testiranjima. Takav pristup ostavlja utisak da je prioritet postao što brži povratak vozila u saobraćaj i smirivanje problema u javnosti, dok suštinski uzroci ostaju po strani.
Posebno zabrinjava činjenica da su upravo nezavisne revizije i javna objava nalaza predstavljeni kao ključni koraci nakon tragedije. Međutim, do danas nema dostupnih informacija o tome ko je radio analize, šta je utvrđeno i da li postoje preporuke za sprječavanje novih nesreća.
Sve to dodatno pojačava nepovjerenje građana prema institucijama koje bi morale garantovati sigurnost javnog prijevoza.
Istovremeno, najavljene promjene unutar GRAS-a ostale su nedorečene. Iako je direktor preduzeća Senad Mujagić podnio ostavku nakon nesreće, ona nikada nije prihvaćena, dok priče o novoj upravi i ozbiljnoj reorganizaciji sistema polako nestaju iz javnog prostora.
U cijeloj situaciji ostaje osjećaj da se Sarajevo ponovo suočava sa poznatim obrascem djelovanja institucija — reaguje se tek nakon tragedije, daju se velika obećanja, a zatim se problemi pokušavaju “zakrpiti” bez dubinskih reformi i pune odgovornosti.
A upravo su odgovori ono što javnost još čeka. Šta je uzrokovalo nesreću? Ko snosi odgovornost? Da li su tramvaji zaista sigurni? I zašto obećane analize nikada nisu predstavljene građanima?
Dok ta pitanja ostaju bez odgovora, povratak starih tramvaja na šine više liči na pokušaj vraćanja privida normalnosti nego na dokaz da su problemi zaista riješeni.
