Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo objavilo je u junu 2025. godine da je Vlada KS usvojila Strategiju sigurnosti cestovnog saobraćaja za period 2025. – 2034., dokument koji je predstavljen kao ključni okvir za smanjenje broja poginulih i povrijeđenih na cestama.
Štetina samohvala
Ministar Adnan Šteta pohvalio se saopćenjem da je “Strategija obiman i sistemski dokument koji postavlja jasne ciljeve, mjere i mehanizme u cilju značajnog smanjenja broja poginulih i povrijeđenih u saobraćajnim nezgodama”.
- Strategija se temelji na širokom spektru mjera: zakonskih, tehničkih, edukativnih, infrastrukturnih i institucionalnih, uz saradnju više sektora, kao što su zdravstvo, policija, obrazovanje, inspekcije i drugi. Ključni ciljevi Strategije su smanjenje smrtnosti i teških povreda za 50 posto do 2030. godine, postizanje dugoročne vizije „Nula poginulih do 2050.” i izgradnja održivog, bezbjednog i modernog saobraćajnog sistem – navedeno je u Štetinoj objavi od 17. juna 2025. godine.
Kao prioriteti su istaknuti unapređenje infrastrukture, uklanjanje opasnih tačaka, bolja signalizacija, edukacija učesnika u saobraćaju, primjena savremenih tehnologija i jačanje institucionalnog nadzora. Formirano je i Vijeće za sigurnost sa zadatkom da koordinira provođenje Strategije.
Međutim, ključni proceduralni korak nikada nije napravljen. Prema dostupnim skupštinskim evidencijama, Strategija nije upućena Skupštini Kantona Sarajevo na razmatranje i usvajanje.
Na izostanak ovog koraka više puta je ukazivao zastupnik SDA u Skupštini KS Adi Kalem, bivši ministar saobraćaja KS, koji je tražio da mu se Strategija dostavi na uvid i pojasni njen status. Prema skupštinskim zapisnicima, Ministarstvo saobraćaja na ova pitanja nije dalo konkretan odgovor.
Takva situacija otvara nekoliko važnih upravljačkih i institucionalnih dilema.
Prvo, ostaje nejasno da li je Strategija završeni dokument spreman za implementaciju ili radni materijal koji nikada nije prošao formalnu verifikaciju. Drugo, zašto za osam mjeseci Strategija nije otišla u proceduru i zašto nije javno dostupna na stranicama Vladinih tijela.
Strategije sigurnosti saobraćaja u pravilu služe kao dugoročni instrument za smanjenje rizika, ali njihova efikasnost zavisi od jasnog institucionalnog okvira i kontinuiteta provođenja. To sve dosad nismo vidjeli u praksi.
Logična pitanja
Logično je, stoga, postaviti sljedeća pitanja:
l Da li Strategija nudi ono što svaka ozbiljna javna politika mora imati: početno stanje. Koliko danas ljudi gine na cestama Kantona Sarajevo? Da li broj raste ili pada? Ko su najčešće žrtve: pješaci, motociklisti, mladi vozači? Bez precizne dijagnoze, svako obećanje o “smanjenju za 50 posto” ostaje više slogan nego plan.
l Šta znače rokovi iz naziva Strategije - period do 2034. zvuči dugoročno i sistemski, ali nema odgovora na ključno pitanje: šta se konkretno mijenja već naredne godine? Koje raskrsnice se prve redizajniraju? Gdje se postavljaju kamere? Koliko će policijskih kontrola biti povećano? Bez faznog plana implementacije, vrijeme postaje saveznik nečinjenja.
l Da li Strategija definira odgovornosti. Ako ciljevi ne budu ostvareni, naprimjer, ko snosi posljedice? Ministarstvo saobraćaja, policija...? U domaćem administrativnom modelu odgovornost se često raspline između institucija, pa na kraju ne pripada nikome.
l Da li Strategija definira stvarne uzroke nesreća: prebrzu vožnju, korištenje mobitela, alkohol, lošu signalizaciju ili urbanistički haos koji posljednjih godina prati širenje Sarajeva.
l Vizija “nula poginulih do 2050.” preuzeta je iz evropskog koncepta “Vision Zero”, ali tamo gdje je taj model dao rezultate pratile su ga radikalne mjere: masovni video-nadzor, automatsko kažnjavanje, drastično smanjenje brzine i potpuni redizajn opasnih saobraćajnica. Da li sve to postoji u Štetinoj strategiji?
Zato sada, dva-tri dana od tramvajske tragedije u Sarajevu u kojoj su izgubljeni život i povrijeđeni građani postali trajna opomena, ključno pitanje za vlast više nije šta je obećano, nego zašto obećano nije i pokrenuto. A dok odgovora nema, ostaje i sumnja da je još jedan javni dokument poslužio prvenstveno kao politička najava, umjesto kao stvarni plan koji treba spašavati živote.
ZATO sada, dva-tri dana od tramvajske tragedije u Sarajevu u kojoj su izgubljeni život i povrijeđeni građani postali trajna opomena, ključno pitanje za vlast više nije šta je obećano, nego zašto obećano nije i pokrenuto.
DA LI Strategija definira stvarne uzroke nesreća: prebrzu vožnju, korištenje mobitela, alkohol, lošu signalizaciju ili urbanistički haos koji posljednjih godina prati širenje Sarajeva.
