Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić ponovo je odlučio odigrati ulogu „branitelja nacije“, ovog puta kroz izjave koje odišu paranojom, teatralnim prijetnjama i jeftinim pokušajem mobilizacije straha među građanima RS-a.
U njegovom svijetu, svaka odluka Centralne izborne komisije BiH nije pravni akt, nego „dio plana okupacije“. Svaka inicijativa da se osigura izborno pravo građana izvan entitetskih granica nije demokratska praksa, već „udružen zločinački poduhvat“ protiv Republike Srpske.
Stevandić, čovjek koji je politički izrastao na ruševinama ratne propagande, sada pokušava predstaviti RS kao utvrdu opsjednutu nevidljivim neprijateljima, iako realnost pokazuje nešto sasvim drugo – da je vlast u RS zarobljena vlastitim aferama, korupcijom, nepotizmom i kriminalnim vezama, pa joj je uvijek potrebno „vanjsko zlo“ kako bi prikrila sopstvenu nemoć i nesposobnost.
Njegove riječi da je sve dio „plana okupacije“ groteskno podsjećaju na retoriku iz devedesetih, kada su politički lideri huškali narod pričama o vječitom ugroženju. Razlika je u tome što danas nema ni tenkova ni aviona na horizontu – jedina „opasnost“ za Stevandića i njegov SNSD-ovski krug jeste pošten izborni proces i mogućnost da građani slobodno izraze svoju volju, bez pritisaka i manipulacija.
Još apsurdnije zvuči kada Stevandić izjavi: „Sposobni smo da ih iznenadimo, ali oni nisu sposobni da nas iznenade“, dok u isto vrijeme poručuje da je RS „faktor mira i stabilnosti“. Kakav je to mir kada se u jednoj rečenici prijeti „iznenađenjima“, a u drugoj se govori o stabilnosti? To je klasičan primjer političke dvoličnosti – mir se samo deklarativno spominje, dok se u praksi stalno proizvode sukobi i krize.
A kontradikcije nisu rijetkost u njegovom političkom arsenalu. Samo prije nekoliko mjeseci tvrdio je da RS „želi dijalog sa Bošnjacima i Hrvatima“, a sada te iste narode optužuje da rade na „okupaciji“. Govorio je i da „nema potrebe za tenzijama jer je BiH zajednička država“, ali čim SNSD-u zatreba novi unutrašnji neprijatelj, Stevandić bez problema baca tu priču u smeće i vraća se staroj retorici – o ugroženim Srbima i „opasnostima“ iz Sarajeva.
Da bi dodatno začinio svoju paranoju, Stevandić se usudio da napravi usporedbu sa NATO bombardovanjem, tvrdeći da „ni tada Srbi nisu okupirani“. Nevjerovatna je drskost kojom se jedan političar usuđuje relativizirati jedno od najtežih poglavlja modernog ratnog iskustva, samo da bi današnju CIK odluku predstavio kao „istorijsku prijetnju“. Ako su biračka mjesta za glasanje u Federaciji BiH nova verzija bombardera, onda je jasno u kakvom balonu iluzija živi čovjek koji predvodi entitetsku skupštinu.
Stevandićevo busanje u prsa da su „sposobni da iznenade“ zvuči više kao loša prijetnja nego ozbiljna politička poruka. Ako je sve što RS danas ima da ponudi prijetnja iznenađenjem i šuplja retorika o okupaciji, onda je jasno da u Banjoj Luci nedostaje političke vizije, ideja i strategije. Ostalo je samo populističko lupetanje, koje možda još uvijek pogađa dio biračkog tijela, ali sve više podsjeća na improvizaciju jednog istrošenog režima.
Ono što Stevandić nikada neće priznati jeste da pravi „lov na neistomišljenike“ i pravu „okupaciju“ već godinama sprovodi upravo vlast SNSD-a i njenih satelita. Okupirali su medije, okupirali su institucije, okupirali su ekonomiju – i to ne stranci, već domaći politički karteli koji se kriju iza priče o zaštiti RS-a.
Kada se ukloni propagandni sloj, ostaje gola istina: Republika Srpska nije ugrožena od CIK-a, Sarajeva, NATO-a ili bilo kakvih imaginarnih neprijatelja. RS je ugrožena od ljudi poput Stevandića – političara čija je jedina misija da održava stanje vječitog straha i da proizvodi fantomske neprijatelje, kako bi prikrio da je zapravo glavni neprijatelj sopstvenog naroda – korupcija i sistemska pljačka koju oličava upravo vlast kojoj pripada.
