Sam kraj 2025. godine obilježila je studentska kampanja „Proglasite pobjedu!“, tokom koje su širom Srbije prikupljani potpisi građana u znak podrške studentskim zahtjevima. Za samo jedan dan studenti su prikupili stotine hiljada potpisa, ali je taj podatak odmah postao meta osporavanja sa najviše političke adrese.
Na godišnjoj konferenciji za medije, koja je trajala više od sat i po i bila obilježena samohvalom i opravdavanjima, predsjednik Srbije pokušao je umanjiti značaj studentske akcije, tvrdeći da objavljeni brojevi nemaju nikakvo uporište u stvarnosti. Prema njegovim tvrdnjama, studenti nisu prikupili ni djelić potpisa koje su javno saopćili.
Ipak, činjenice na terenu govorile su drugačije. Štandovi širom Srbije bili su prepuni, građani su čekali u redovima, a na pojedinim lokacijama ponestajalo je papira za potpisivanje. Uprkos tome, predsjednik je odbacio realnost i ponudio svoju verziju događaja – onu u kojoj masovna podrška jednostavno ne postoji.
Istovremeno, iako tvrdi da je riječ o „beznačajnom broju ljudi“, predsjednik nije raspisao izbore. Umjesto toga, priznao je da su njegove pristalice bile prisutne u blizini studentskih štandova, uz tvrdnje da su pojedinci cijepali i prekrižavali potpisne liste. Time je, praktično, sam potvrdio da je pokušaj opstrukcije postojao – ali bez ikakve političke ili pravne odgovornosti.
Tokom cijele 2025. godine vlast je sistematski pokušavala umanjiti masovnost studentskih protesta, relativizirati njihovu snagu i predstaviti ih kao prijetnju državi. Kada to nije uspjelo, posezalo se za zastrašivanjem, nasiljem i konstrukcijama koje su više ličile na propagandu nego na ozbiljno političko objašnjenje.
Predsjednik je, po svemu sudeći, zarobljen u paradoksu vlastite politike: ne raspisuje izbore jer rizikuje poraz, ali ni odugovlačenje više ne može sakriti duboko nezadovoljstvo u društvu. Studenti su, bez stranačke infrastrukture, bez autobusa i bez državnih resursa, pokazali organizaciju, energiju i podršku kakvu vlast nije uspjela proizvesti ni uz sav aparat koji ima na raspolaganju.
Dok se u paralelnoj stvarnosti pokušava uvjeriti javnost da su mladi problem, stvarnost na ulicama govori suprotno – upravo su mladi postali simbol otpora, razuma i promjene. Nakon više od godinu dana studentske borbe, jedno pitanje ostaje ključno: ako je podrška zaista toliko mala, zašto je vlast se toliko plaši?
