Političke partije u Bosni i Hercegovini prošle godine su prihodovale ukupno 29,1 milion KM, pri čemu je gotovo tri četvrtine tog novca, tačnije 20,6 miliona KM, pristiglo iz budžeta svih nivoa vlasti. Time je još jednom potvrđeno da domaće političke elite, uprkos višedecenijskom narativu o "brizi za narod", u stvarnosti odlično funkcionišu kada treba dijeliti javni novac — sebi.
Ovo proizlazi iz Informacije o podnesenim godišnjim finansijskim izvještajima političkih partija za 2024. godinu, koju je nedavno usvojila Centralna izborna komisija BiH. No, ono što dodatno kompromituje ionako urušen sistem političke odgovornosti jeste činjenica da čak 70 od ukupno 207 registriranih političkih subjekata nije uopšte podnijelo zakonski obavezan finansijski izvještaj. Preciznije, svaka treća politička partija u zemlji otvoreno ignoriše zakon i institucije.
Upravo zbog ovakvog stanja, otvoreno je pitanje nužnosti izmjena Zakona o finansiranju političkih stranaka, uključujući i značajno povećanje novčanih kazni za nepoštivanje propisa. Trenutne kazne, koje se kreću od simboličnih 500 do 10.000 KM, nemaju gotovo nikakav efekat. Čak su i kazne predviđene izmjenama Izbornog zakona, u rasponu od 3.000 do 30.000 KM, daleko od stvarne prijetnje političkim partijama koje godinama nekažnjeno izbjegavaju zakon.
Pregled strukture prihoda pokazuje da, osim budžetskih sredstava, političke stranke godišnje prikupe i oko 3,5 miliona KM od fizičkih lica, te 2,5 miliona KM po osnovu članarina. Donacije pravnih lica, barem na papiru, iznose svega 433.000 KM, što je zanemarljivo u odnosu na sumnjive aranžmane koje brojne stranke ostvaruju preko javnih nabavki i povezanih firmi. Prihodi od imovine dostigli su 670.000 KM, a po osnovu nenovčanih donacija i poklona dodatnih 370.000 KM.
Zaključno s krajem prošle godine, političke stranke su zabilježile i 6,9 miliona KM obaveza, što dodatno potvrđuje duboko kompromitovano finansijsko poslovanje i nerijetko fingirane bilanse.
No, stvarni problem krije se u tome što finansijski izvještaji političkih stranaka gotovo nikad ne oslikavaju pravo stanje na terenu. Stranke najčešće prijavljuju samo ono što mogu opravdati formalnim dokumentima, dok se stvarni iznosi u predizbornim kampanjama i svakodnevnom političkom djelovanju procjenjuju višestruko većim. Analize troškova oglašavanja, zakup bilborda, online kampanja i masovnih skupova pokazuju drastične razlike između prijavljenih i realnih izdataka, koje dosežu milione maraka.
Godinama unazad potvrđuje se praksa izvlačenja novca iz javnog sektora za finansiranje političkih partija. Brojni slučajevi korupcije, sporni ugovori i priznanja učesnika afere jasno su pokazali da se milioni maraka iz budžeta i javnih firmi pretaču na račune stranaka ili privatne račune politički povezanih lica.
Partije u svojim izvještajima vješto prikrivaju tokove novca, minimiziraju iznose koje zaprime od fizičkih lica, gotovo potpuno prešućuju donacije pravnih subjekata, a istovremeno nastavljaju zloupotrebljavati javni novac preko tenderskih i budžetskih manipulacija. Pravna lica, iako zabranjena za direktno finansiranje stranaka ukoliko posluju s državom, godinama učestvuju u neformalnim tokovima novca koji se nigdje ne prijavljuju.
Priča o povećanju kazni, iako neophodna, predstavlja tek kozmetičku intervenciju u sistemu u kojem su zakoni odavno pretvoreni u mrtvo slovo na papiru. Dosadašnja iskustva pokazuju da čak i kada su kazne povećavane, političke partije su nastavile kršiti propise, bez stvarnih posljedica. Na kraju, i te eventualno izrečene kazne — direktno ili indirektno — ponovo plate građani kroz budžetska izdvajanja.
Dok političke elite nastavljaju javno govoriti o vladavini prava, transparentnosti i odgovornosti, finansiranje stranaka ostaje jedno od najnetransparentnijih i najkompromitovanijih poglavlja u bh. političkom sistemu. Sve dok sistem kontrole ne bude istinski neovisan, a kazne ne postanu više od simbolike, status quo će se nastaviti — po modelu “malo za članarinu, malo iz budžeta, a ostatak u džepove, van papira”.
