Dvadeset i više godina nakon završetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Srbija i dalje vodi bitku sa sopstvenim odnosom prema odgovornosti, pravdi i istini.
Sudnice u kojima bi trebalo da se zatvore najmračnija poglavlja devedesetih pretvorene su u prostor beskrajnih odgađanja, proceduralnih manevra i politički kontrolisanog ćutanja. Umjesto jasne institucionalne poruke da ratni zločini ne zastarijevaju i da država ima obavezu da procesuira njihove počinioce bez obzira na nacionalnost žrtava ili političku težinu optuženih, iz Beograda već godinama dolazi nešto sasvim drugo – opasna kombinacija relativizacije, selektivne pravde i sistemske neefikasnosti.
Ono što se danas dešava u srbijanskom pravosuđu više nije moguće objašnjavati samo sporim institucijama ili komplikovanim regionalnim odnosima. Problem je mnogo dublji. U pitanju je politički model u kojem procesuiranje ratnih zločina postoji uglavnom kao formalna obaveza prema međunarodnoj zajednici, dok istinska volja za suočavanje s prošlošću ostaje gotovo nepostojeća.
Suđenja traju godinama, svjedoci nestaju ili odustaju, optuženi se ne pojavljuju, pojedini bježe iz zemlje, a javnost ostaje zatrpana nacionalističkim narativima koji osuđene ratne zločince pretvaraju u patriote, žrtve ili čak heroje. U takvom ambijentu pravosuđe ne djeluje kao nezavisni stub države, već kao institucija koja pokušava balansirati između međunarodnog pritiska i političkih očekivanja vlasti.
Posebno zabrinjava činjenica da se najveći broj postupaka vodi protiv niskorangiranih izvršilaca, dok odgovornost komandnih struktura ostaje gotovo netaknuta. To otvara ozbiljno pitanje: da li Srbija zaista želi da procesuira ratne zločine ili joj je cilj samo održavanje privida pravde? Jer kada se decenijama izbjegava ozbiljno procesuiranje političkih i vojnih centara moći iz ratnog perioda, teško je govoriti o iskrenom institucionalnom suočavanju s prošlošću.
Istovremeno, regionalna saradnja, koja bi trebala biti ključ efikasnijeg procesuiranja, funkcioniše selektivno i pod stalnim političkim tenzijama. Odnosi između pravosudnih institucija Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske često zavise više od trenutne političke klime nego od interesa žrtava i potrebe za pravdom. Kada pravosuđe postane talac diplomatskih odnosa, tada i žrtve postaju kolateralna šteta političkih kalkulacija.
Poseban problem predstavlja atmosfera u kojoj se sama suđenja odvijaju. U Srbiji je posljednjih godina stvoren društveni ambijent u kojem se sudski utvrđene činjenice osporavaju gotovo svakodnevno. Političari, provladini mediji i različiti javni akteri sistematski relativizuju ratne zločine, minimiziraju presude međunarodnih sudova i proizvode narativ kolektivne nacionalne viktimizacije. Takva politika ne samo da vrijeđa žrtve nego dugoročno truje cijelo društvo, stvarajući nove generacije koje odrastaju bez stvarnog razumijevanja onoga što se dogodilo tokom ratova devedesetih.
Upravo zbog toga procesuiranje ratnih zločina više nije samo pravno pitanje. Ono je postalo test političke zrelosti države. A Srbija taj test već godinama ne prolazi.
Kada sudski procesi traju gotovo deceniju bez ozbiljnog pomaka, kada se ročišta masovno odgađaju zbog proceduralnih razloga, kada optuženi bez problema napuštaju zemlju, a javnost ostaje uskraćena za transparentne informacije, onda je jasno da problem nije slučajan. To je obrazac. Sistem koji proizvodi sporost, konfuziju i institucionalni umor zapravo pogoduje zaboravu.
Jer vrijeme u ovakvim predmetima igra ključnu ulogu. Svaka godina koja prođe znači manje svjedoka, slabije dokaze i manju pažnju javnosti. Dugotrajni postupci ne iscrpljuju samo sudove nego i porodice žrtava koje decenijama čekaju minimum pravde. Mnogi od njih danas umiru bez odgovora, bez presuda i bez osjećaja da je država ikada ozbiljno pokušala rasvijetliti ono što se dogodilo njihovim najbližima.
U isto vrijeme, političke elite u regionu nastavljaju koristiti ratnu prošlost kao instrument mobilizacije biračkog tijela. Ratni zločini se ne posmatraju kroz prizmu individualne odgovornosti, već kao sredstvo za održavanje nacionalnih mitova i političkih podjela. Zbog toga svako ozbiljnije suočavanje s prošlošću odmah postaje politički rizik.
Srbija se danas nalazi između dva izbora. Prvi je nastavak politike kontrolisanog procesuiranja – dovoljno procesa da se zadovolji međunarodna forma, ali nikada dovoljno da se ozbiljno otvore pitanja političke i komandne odgovornosti. Drugi je stvarna institucionalna reforma koja bi podrazumijevala nezavisno pravosuđe, snažniju regionalnu saradnju, zaštitu svjedoka i potpuno odbacivanje politike relativizacije zločina.
Za sada, sve ukazuje da je vlast izabrala prvi put.
I upravo zato ratni zločini u Srbiji ni nakon toliko godina nisu samo pravosudni problem. Oni su ogledalo političkog sistema koji i dalje nije spreman da se suoči sa sopstvenom prošlošću.
