Već gotovo deceniju Bosnu i Hercegovinu, ali i cijeli region, prati snažna fascinacija turskim serijama. Naslovi poput „Sulejman Veličanstveni“, „Osman“, „1001 noć“, „Ezel“ ili „Dolina vukova“ ostavili su dubok trag u televizijskom prostoru Balkana i stvorili posebnu vrstu kulturne i emotivne povezanosti s turskom produkcijom. Upravo na toj popularnosti, čini se, neki su odlučili graditi i sumnjive poslovne modele.
U junu prošle godine u Sarajevu se pojavila navodna producentska kuća koja je putem oglasa tražila glumce za snimanje nove turske serije u Bosni i Hercegovini. Posebno primamljivo zvučala je poruka da za audiciju nije potrebno nikakvo glumačko iskustvo, obrazovanje niti prethodni angažman. Takav poziv izazvao je pravu navalu – građani iz svih dijelova zemlje pohrlili su u glavni grad, uvjereni da im se možda otvara vrata televizijskog sna.
Audicije su se održavale u kancelarijama na Skenderiji, a prema dostupnim informacijama, osoblje je bilo međunarodnog sastava – iz Turske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Azerbejdžana. Kandidati su raspoređivani u manje grupe, bez obzira na spol ili godine, te su dobijali kratke tekstove koje su trebali naučiti u roku od pola sata, nakon čega je slijedila audicija.
Već u samom procesu mnogima je postalo jasno da nešto ne štima. Audicije su se svodile na nekoliko rečenica, uz prisustvo osobe predstavljene kao „glavna producentica“, koja je govorila lošim engleskim i turskim jezikom, te asistentice koja je komunicirala na srpskom jeziku. Nakon kratkog nastupa, kandidati su dobijali gotovo identične pohvale i uvjeravanja da imaju „veliki potencijal“ i da su ostavili snažan utisak.
Ključni dio uslijedio je tek nakon toga. Umjesto ponude za ulogu ili daljnju selekciju, kandidatima je nuđen ugovor kojim bi se obavezali da produkcijskoj kući uplate 1.450 KM za pohađanje navodne glumačke akademije. Akademiju su, prema obećanjima, trebali voditi „poznati glumci“ iz popularnih turskih serija, a nastava bi trajala dva mjeseca. Nakon toga, tvrdilo se, započelo bi snimanje serije ili filma u Sarajevu.
Posebno alarmantno djelovala je insistencija na uplati depozita već na licu mjesta – u iznosima od 100, 200 ili 300 KM, uz mogućnost plaćanja ostatka u ratama. Gotovo svi prisutni kandidati dobili su istu ponudu, bez obzira na audiciju, godine ili iskustvo, što je dodatno pojačalo sumnje. Obećavani su certifikati na turskom i bosanskom jeziku, uz tvrdnje da bi ti dokumenti omogućili buduće angažmane u filmovima i serijama širom jugoistočne Evrope.
Iako je projekat predstavljen kao ozbiljna turska produkcija koja planira snimanje komedije i akcijskog sadržaja u Sarajevu, konkretni detalji o seriji, ugovorima, televizijskim kućama ili stvarnim imenima glumaca nikada nisu jasno predočeni. Nakon prvog kruga audicija, neki kandidati su čak ponovo kontaktirani i pozivani na nove selekcije, uz identične uslove.
Dodatne sumnje potvrđene su i online pretragom. Na turskoj platformi Šikayetvar, specijaliziranoj za žalbe i recenzije, mogu se pronaći brojna negativna iskustva vezana za ovu produkcijsku kuću. Korisnici iznose gotovo identičan obrazac: obećanja o akademijama, „sigurnim ulogama“ i velikim projektima, uz visoke naknade, ali bez ikakvih konkretnih rezultata nakon uplate.
U više pritužbi navodi se da su nakon plaćanja nestajali kontakti, da su tražene dodatne uplate ili da obećane usluge nikada nisu realizirane. Također se spominje potpuni izostanak profesionalnosti, transparentnosti i odgovornosti, te agresivne prodajne taktike kojima se kandidati pokušavaju navesti na brzu uplatu, često pod pritiskom „ograničenog broja mjesta“ ili „posljednje šanse“.
Cijeli slučaj otvara ozbiljno pitanje zloupotrebe snova, ambicija i nade ljudi koji, opijeni popularnošću turskih serija, povjeruju da je put do ekrana jednostavan i brz. Umjesto stvarnih prilika, mnogi se suoče s dobro upakovanim obećanjima čiji je krajnji cilj – novac, a ne umjetnost.
