Da li Crveno more postaje nova, gotovo ključna tačka izraelsko-američke avanture u Iranu, posebno kada je u pitanju globalna energetska kriza koja bi mogla izazvati nestašicu nafte i plina i posljedično dovesti do svjetske ekonomske recesije?
Nakon gotovo mjesec dana rata na Bliskom istoku, u sukob na strani Iranaca uključili su se i njihovi najodaniji saveznici, Huti iz Jemena, što se očekivalo od početka prvih napada. Huti, naime, na nišanu imaju Crveno more, jednu od glavnih, ako ne i ključnu, morsku rutu - vezu sa Sueskim kanalom i Indijskim okeanom preko moreuza Bab el-Mandeb, koji će postati ključna poluga pritiska, a ionako već mjesecima ciljaju zapadne brodove koji prolaze tim uskim morem.
Crveno more tako postaje tanka crvena linija bliskoistočnog sukoba, koji je, ulaskom Huta, dodatno eskalirao i pokazao da se rat, uprkos stalnim ludim "optimističnim" najavama američkog predsjednika Donalda Trumpa o kraju i mirovnim pregovorima, ne samo da ne smiruje, već se i širi. Istovremeno, zemlje Evrope i Azije postaju kolateralne žrtve.
Ulazak Huta u rat predstavlja novu prijetnju globalnom brodarstvu: pored zatvorenog Hormuškog moreuza, napadnute bi mogle biti i tankerske rute u Crvenom moru i oko Arapskog poluostrva. Huti su već najavili napade na Izrael, ali se mogu očekivati i na američku flotu u regionu. Naime, nakon što je Iran praktično zatvorio i spriječio prolaz kroz Hormuški moreuz, kroz koji je do nedavno prolazilo približno 25 posto svjetske trgovine naftom i 20 posto plina, zatvaranjem prolaza Bab el-Mandeb, koji povezuje Crveno more s Indijskim okeanom, protok globalne trgovine naftom bi se smanjio, prema Associated Pressu, za približno 12 posto, a neki kažu i za 15 posto.
Ugroženo je i oko 40 posto kontejnerskog prometa koji prolazi kroz Sueski kanal na putu iz Evrope u Aziju i obrnuto. Daljnji napadi mogli bi dovesti do daljnjeg rasta cijena nafte i izazvati novu energetsku krizu. Navodi se da bi cijena nafte mogla premašiti 120 do 130 dolara po barelu, a ako se rat nastavi i oba moreuza budu neprohodna, neki zlokobni analitičari govore o ekstremnom scenariju - 200 dolara po barelu. Ako se istovremeno blokiraju i Bab el-Mandeb i Hormuški moreuz, svijet bi se mogao suočiti s najvećim poremećajem u opskrbi u historiji.
Stručnjaci smatraju da bi u ovom scenariju cijene mogle porasti na 200 dolara po barelu ili više, što bi mnoge ekonomije dovelo na koljena. Nakon zatvaranja Hormuza, Saudijska Arabija je uspjela ponovo aktivirati svoju luku i terminal Janbo al-Bahr, izgrađen tokom iračko-iranskog rata 1980-ih, na Crvenom moru, preko kojih su ponovo povećali izvoz nafte. Međutim, ako bi se Bab el-Mandeb zatvorio, i ovaj saudijski manevar bi im se obio o glavu. Osim toga, posebno bi bila pogođena azijska tržišta, a posebno Indija, Kina, Južna Koreja i Japan, kao najvažniji kupci saudijske i zaljevske nafte, a vjerovatno bi i Evropa bila zabrinuta zbog nesigurnog prolaza kroz Suec. Pored zatvaranja Bab el-Mandebskog moreuza, niko nije siguran da Huti u nekom trenutku ne bi ciljali taj saudijski terminal, kao i njihov naftovod Istok-Zapad, što bi, prema BBC-ju, povećalo deficit nafte sa deset miliona barela dnevno na čak 13 do 15 miliona barela dnevno.
Osim toga, povećavaju se troškovi brodarstva i promjene u logističkim rutama. Naime, ako bi se prolaz kroz najvažniju pomorsku arteriju za kontejnerski i tankerski transport, čija je veza sa Sredozemnim morem preko Sueskog kanala, zakomplikovao, saobraćaj bi bio obustavljen i to bi prisililo brodare (od kojih mnogi već ionako koriste tu rutu) da ponovo plove oko Afrike, tj. Rta dobre nade. To bi uzrokovalo značajno povećanje cijene samog prometa, ali i povećanje cijena proizvoda i povećanje stopa osiguranja za brodarske kompanije. S druge strane, pritisak bi se povećao putem arktičke rute, što bi moglo izazvati dodatne političke reperkusije zbog mnogih neriješenih državno-pravnih pitanja u tom području. Trump, s druge strane, mogao bi ponovo odigrati kartu Grenlanda, bez obzira na to što ne zna kako da se izvuče iz rata u koji ga je Benjamin Netanyahu naglavačke gurnuo. Sve bi to značajno pritisnulo globalna tržišta i indirektno uticalo na ekonomije zemalja koje nisu direktno uključene u sukob na Bliskom istoku, od Evrope do Kine, Indije i Japana.
Uključenost Huta pojačava posredničku prirodu sukoba: Iran može vršiti pritisak na Izrael indirektno, putem svojih savezničkih snaga, koliko god one trenutno izgledale slabe ili neaktivne - Hezbolaha u Libanu, proiranskih snaga u Siriji, šiitskih milicija u Iraku i Huta u Jemenu. Uključenost Huta, prema nekim zapadnim vojnim stručnjacima, također komplikuje najavljeno moguće kopneno iskrcavanje američke vojske na iranskom ostrvu Harg, glavnom iranskom naftnom čvorištu.
Ova mreža frontova komplikuje izraelsko-američko strateško planiranje za dalji rat protiv Irana, dovodi do daljeg širenja sukoba i produžava rat. Teško je predvidjeti kada bi se mogao završiti, posebno otkako su se sada pojavile informacije da je Iran ispalio ili uništio samo trećinu svojih raketnih resursa, odnosno projektila. Analitičar Michael Knights iz Washingtonskog instituta za bliskoistočne studije rekao je da su Huti, bez obzira na Iran, izgradili vrlo nezavisan status i poziciju i više nisu toliko ovisni o Iranu.
Proučavajući Hute, Knights je zaključio da će oni "preživjeti i pad režima u Iranu i nestanak Hezbollaha" te da će "postati posljednji stub islamske revolucije s jemenskom bojom".
