U Bosni i Hercegovini je očito postalo pravilo: ko viče da je ugrožen, taj dobije još. Srbi kukaju da im otimaju zemlju, Hrvati plaču da su neravnopravni, a Bošnjaci – najbrojniji, najviše poniženi i gurnuti u ćošak – šute, kao da im je neugodno što još postoje.
Srbi – majstori za glumu žrtve
Već tri decenije gledamo isti igrokaz. Lideri iz Republike Srpske, od Dodika pa naniže, viču da im prijeti nestanak svaki put kad se spomene jačanje države. I dok kukaju pred kamerama, u stvarnosti bez problema upravljaju budžetima, resursima, šumama, rijekama i hidroelektranama. Beograd ih podržava, Moskva hrabri, a Zapad se pravi slijep jer “ne smije dirati u ravnotežu”. Rezultat? Entitet postaje država u državi, dok Bošnjaci koji tamo žive nestaju kao statistička kategorija.
Hrvati – vječni “drugi razred” s prvim privilegijama
HDZ je našao zlatnu formulu: glasno viči da te “majoriziraju” dok u isto vrijeme kontroliraš sve što vrijedi u kantonima i držiš poluge vlasti na državnom nivou. Dragan Čović godinama ponavlja istu mantru o “legitimnom predstavljanju”, a Zagreb mu daje politički megafon. I dok se priča o “neravnopravnosti Hrvata”, istovremeno se ugovaraju unosni poslovi, cementiraju pozicije i iz Bruxellesa dolaze tapšanja po ramenu.
A Bošnjaci? Najveći gubitnici, ali i najveće naivne budale
Najbrojniji narod u BiH, a ponašaju se kao da im neko zabranjuje govor. Dok komšije crtaju nove karte, Bošnjaci se nadaju da će “pravda” sama doći. Šute o tome da su u entitetima svedeni na ništa.
Nermin Nikšić i Trojka obećavali su promjene, a završili kao statisti – sve blokirano, sve podjeljeno, a oni sretni što ih neko još zove u Predsjedništvo da glume vlast. Umjesto da se bore za jednakopravnost Bošnjaka, pristali su na ulogu tihog partnera u pljački države. Šute dok im se u institucijama postavljaju kvote i uslovi, kao da treba tražiti dozvolu da budu ono što jesu.
I najgore – šute dok ih iz dana u dan uvjeravaju da moraju biti “kooperativni” i “umjereni”, da ne bi uznemirili one koji su ih devedesetih razarali.
Pravilo: Sto puta ponovljena laž postaje istina
Srbi ponavljaju: “Hoće da nam ukinu RS!” – i niko im ne dira ni dlaku s glave.
Hrvati ponavljaju: “Mi smo neravnopravni!” – i odmah stiže podrška Zagreba i polovična naklonost Bruxellesa. A Bošnjaci? Oni ni ne ponavljaju istinu o vlastitoj ugroženosti – i zato ispada da im je sve super. Kad šutiš, drugi ti napišu scenarij.
Vrijeme za buđenje ili kraj igre
U ovoj zemlji više ne prolazi finoća. Dok jedni glume vječnu žrtvu i za to dobijaju političke i finansijske nagrade, Bošnjaci vjeruju da će međunarodna zajednica ili “pravedni susjedi” riješiti stvari. Pa neće. Susjedi se vode starim pravilom – ako dovoljno puta ponoviš laž, ona postaje istina. A dok Bošnjaci šute, istina o njihovoj stvarnoj ugroženosti nestaje, a država im se rastavlja komad po komad.
Ovo nije sukob naroda – ovo je dogovor elita. Dodik, Čović i bošnjački lideri glume svađu pred kamerama, a iza kulisa se svi slažu oko jedne stvari: dok narod gubi, oni dobijaju.
Ako Bošnjaci i dalje budu šutjeli, uskoro neće imati ni šta da izgube – jer će Dodik i Čović uz blagoslov sarajevskih partnera sve dogovoriti i potpisati.
Na kraju, postavlja se brutalno pitanje:
Je li iko u Bosni ostao nenamagarčen – osim onih koji su naučili kako se viče i kuka za vlastiti interes?
