Svjedočanstva aktera rata i analiza ključnih momenata za mir u BiH

Na prvom panelu zagrebačke konferencije “30 godina nakon Dejtona: Traženje lokalnih rješenja” govorili su oni koji su bili akteri događaja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj u periodu od 1992. do 1995. godine.

Američka ambasadorica u Hrvatskoj Nicole McGraw otvorila je panel uvodnim obraćanjem, ponovivši stav SAD-a iznesen ranije na Vijeću sigurnosti UN-a:

“Amerika više neće graditi nacije ili snažno intervenirati. Sada je vrijeme da djeluju domaće vlasti. Želimo da se te vlasti odmaknu od krize i rade na prosperitetu svih ljudi, kroz kompromis i saradnju. Narodi ovise o volji svojih lidera. Spremni smo raditi s onima koji su spremni na ‘praktičnu realnost’.”

Ambasadorica McGraw istakla je kako pomaci u realizaciji projekta plinovoda Južna interkonekcija pokazuju da vlasti BiH mogu praviti konkretne korake, te je podsjetila da je projekat prioritet za SAD. Zaključila je obraćanje napomenom da su sankcije zvaničnicima Republike Srpske povučene jer je entitetska skupština ukinula antidejtonske odluke.

Panel je moderirao Ivan Šimonović, glavni pravni savjetnik Hrvatske u dejtonskim pregovorima, a prvi govornik bio je Mate Granić, hrvatski ministar vanjskih poslova 1990-ih. Granić je govorio o odnosima Bošnjaka i Hrvata u BiH tokom rata:

“Vašingtonskim sporazumom je u 24 sata okončan rat između Bošnjaka i Hrvata. Dva pitanja su bila ključna, a to su kantonalizacija Federacije Bosne i Hercegovine, a drugo pitanje je bilo pitanje jednakopravnosti svih naroda. Bili su teški pregovori s (bivšim premijerom Bosne i Hercegovine) Harisom Silajdžićem. Pregovore smo okončali uz pomoć SAD-a. Primjena sporazuma je bila veoma dobra, uz pomoć SAD-a, Turske i Njemačke.”

Granić se osvrnuo na 1994. godinu kada je Bihać bio gotovo pod potpunom blokadom: “Ministar (vanjskih poslova Bosne i Hercegovine) Muhamed Šaćirbegović mi je pisao i zvao mnogo puta. (Hrvatski ministar odbrane Gojko) Gušak mi je jedne večeri rekao: ‘Ok, model jedino može biti koridor na granici između dvije države. S (američkim) ambasadorom u Hrvatskoj Peterom Galbraightom smo razgovarali i rekao je da je to u redu. Tuđman mi je kazao da moramo biti oprezni i spremi na oslobađanje cijelog hrvatskog teritorija’.”

Granić je istaknuo ulogu Kontakt grupe i tadašnjih međunarodnih aktera: “Kontakt grupa, koju je činilo nekoliko značajnih država uključenih u okončanje rata, kasnije je imala sastanak na kojem je rečeno da će Bosna i Hercegovina biti država s dva entiteta i tri konstitutivna naroda, što su podržale i SAD i Rusija.”

Podsjetio je i na događaje nakon tragedije u Srebrenici:

“Turski predsjednik Suleyman Demirel je želio odmah vidjeti predsjednika Tuđmana. Imali smo sastanak 17. jula. Bili smo spremni pomoći Bošnjacima. Poslije toga sam pripremio Splitsku deklaraciju (kojom je definirana vojna saradnja Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane u Bosni i Hercegovini). Razgovarao sam s (predsjednikom Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alijom) Izetbegovićem i rekao sam da od Tuđmana zatraži vojnu intervenciju, a 24 sata poslije je počela zajednička vojna akcija.”

Granić je naveo da su bili 20 kilometara od Banje Luke kada im je tadašnji američki državni sekretar Warren Christopher naredio da se zaustave:

“Kazao sam Christopheru da ne mogu odlučiti, ali da ću razgovarati s Tuđmanom koji je to prihvatio jer su SAD glavni strateški partner.”

Muhamed Šaćirbegović, bivši ministar vanjskih poslova BiH, osvrnuo se na Vašingtonski sporazum:

“Vašingtonski sporazum je bio ključan za uspostavljanje mira te prilika za kantonizaciju cijele zemlje. Smatram da Bosna i Hercegovina nije bila ta koja je odbila Vance-Owenov plan koji je podrazumijevao kantonizaciju na etničkoj osnovi. Taj plan je odbila Banja Luka, odnosno Pale, odnosno Beograd. Jedna od poteškoća je bila u aprilu 1993. kada je lord (David) Owen došao u Zagreb da se izvrši pritisak na Beograd da prihvati plan. Tuđman je kazao kako misli da je plan mrtav. Ne mislim da je taj plan bio superioran u odnosu na Dejton. Izetbegović je isto to mislio. Kantonizacija je propuštena prilika i zbog toga imamo probleme koje imamo.”

Šaćirbegović je upozorio na današnje geopolitčke implikacije:

“Nije tajna da ruski predsjednik Vladimir Putin vidi Dejtonski mirovni sporazum kao model da Ukrajinu zadrži zamrznutom. Postojanje tri entiteta značilo bi mnoge rizike, a jedan od njih jeste da mnogi Hrvati budu zapostavljeni.”

Miomir Žužul, predstavnik Hrvatske u Kontakt grupi, govorio je o ulozi SAD-a: “Sve dok se SAD ne uključe, nema rješenja. Tako je bilo u 20. stoljeću i izgleda da je tako u 21. stoljeću. Zašto SAD uvijek kasne? Kasnile su u Prvom, u Drugom svjetskom ratu, kasnile su tokom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Tuđman je to prepoznao odmah, prije ostalih, da bez uključivanja Amerike neće biti rješenja.”

Žužul je dodao: “Administracija bivšeg američkog predsjednika Georgea Busha starijeg se bavila drugim stvarima. Ta administracija je imala jak vanjskopolitički tim koji se nije bavio time šta se događa u Jugoslaviji. CIA je 1988. procijenila da bi raspad Jugoslavije mogao biti krvav, a tadašnji sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov je bio za opstanak Jugoslavije jer se brinuo šta će biti s njegovom zemljom. Taman kada se Bushova administracija počela uključivati u rješavanje ratova u Jugoslaviji, toj administraciji je istekao mandat.”

Mehmet Ali Bayar, savjetnik bivšeg turskog predsjednika Demirela, istakao je Demirelov doprinos miru:

“Demirel se prvi suprotstavio hororu u Bosni i Hercegovini, kada su evropski lideri zašutjeli. Sastanak Demirela i predsjednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića 1992. u Turskoj bio je ključan, kada je Demirel pozvao Miloševića da se urazumi. Ipak, shvatio je da se Milošević neće urazumiti i da se mora nešto poduzeti. Demirelov doprinos je bio ključan.”

Bayar je citirao riječi Demirela upućene bivšem američkom predsjedniku Billu Clintonu tri dana nakon Dejtona: “Ako svijet želi mir na Balkanu, postoji samo jedan mogući način, a to je da balkanske države, posebno Hrvatska i Bosna i Hercegovina, jednom zauvijek budu dio Evropske unije. Ovo je tri dana poslije Dejtona. Ovo je bilo vizionarski.”

Bayar je zaključio: “Hrvatska je sačuvala ponos Evrope onda kada je Evropa pala na ispitu.”

Alexander Rhoter, njemački vojni analitičar i bivši šef kancelarije OHR-a u BiH, govorio je o okolnostima genocida u Srebrenici: “Niko nije anticipirao da će se dogoditi genocid. Ipak, bilo je dobro znano da su Srbi to planirali, obavještajni podaci, kao i UN-ovi izvještaji su govorili da bi se to moglo dogoditi. U izvještajima se spominje masovni transport opreme na granici između dvije države, ne toliko ljudstva. (UNPROFOR-ov general Rupert) Smith je sreo (osuđenog ratnog zločinca) Ratka Mladića u Vlasenici. Tada mu je Mladić rekao da žele osvojiti Srebrenicu.”

Rhoter je dodao:

“Vojska RS-a 7. jula 1995. počela se koncentrisati oko Srebrenice, a NATO je bio na ‘stand byu’. NATO je imao spremnih 60 aviona koji su čekali zeleno svjetlo iz UN-a. Nizozemski bataljon u Srebrenici je pet puta prije 11. jula tražio zračnu intervenciju i svaki put su odbijeni. Nizozemski komandant je napravio plan odbrane dva dana prije pada Srebrenice. Dobili su naredbu da uzvrate ako Srbi napadnu i da zatraže zračnu podršku.”

Naveo je i propuste UN-ove komande: “UN-ova komanda u Sarajevu poslala je fax Mladiću i generalu VRS-a, osuđenom ratnom zločincu, Zdravku Tolimiru da ako napadnu UN da će biti bombardovani. Bilo je kristalno jasno da Srbi 10. jula napreduju. Nizozemci su tražili podršku i ništa se nije dogodilo. Srbi su ušli u Srebrenicu bez borbi i Nizozemci su ostali bez podrške. NATO komandant je pozvao UN-ovog generala Bernarda Janviera u Zagrebu i pitao ga zašto ne odobri zahtjev nizozemskog bataljona i nije bilo odgovora. To je bio kraj Srebrenice, a to je bilo lako spriječiti.”

Rhoter je istaknuo značaj vojne operacije na Kupresu:

“Vojna operacija na Kupresu bila je osnova za sve ostale operacije oslobađanja teritorija u BiH i Hrvatskoj jer se tada promijenila ravnoteža moći. Pretpostavljam da bi oslobađanje Banje Luke sve promijenilo jer je Banja Luka drugi najveći grad u BiH, tj. to bio praktično kraj RS-a koji bi imao 20-30 posto teritorija. Davao sam nekoliko pretpostavki zašto je zaustavljeno napredovanje prema Banjoj Luci.”

Krešimir Ćosić, penzionisani general Hrvatske vojske, govorio je o situaciji u Bihaću i razlozima za izostanak vojne akcije u Banjoj Luci: “Situacija s Bihaćom bila je takva da su osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić i Mladić tvrdili da pobjeđuju u ratu. Više niko nije bio spreman na veliki broj izbjeglica. Američki glavni pregovarač u Dejtonu Richard Holbrook u svojoj knjizi ‘Završiti rat’ napisao je da bi bilo 200 hiljada izbjeglica.”

Ovaj panel zagrebačke konferencije pružio je iscrpnu retrospektivu ključnih odluka, vojnih i diplomatskih procesa te uloge međunarodnih aktera u okončanju rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, otkrivajući detalje koji do danas oblikuju razumijevanje Dejtonskog mirovnog sporazuma.