Epidemija leptospiroze ogolila višegodišnji nemar vlasti i pokazala koliko su higijena i zdravlje građana ostavljeni na čekanju zbog tendera i birokratije.
Ulice se ovih dana intenzivno peru, kamioni za smeće kruže gotovo svakih sat vremena, a zvanične institucije izbacuju saopćenja o "pojačanoj higijeni". Posmatrano iz ptičije perspektive, čini se da Sarajevo konačno diše čistije. Ipak, istina iza kulisa je daleko sumornija – iza blještavih operacija krije se višegodišnje zanemarivanje koje je kulminiralo u jednoj riječi: leptospiroza.
Ova rijetko pominjana, ali opasna bolest, prenosi se najčešće urinom glodara. U posljednjih nekoliko dana, upravo ta riječ postala je dio svakodnevnog vokabulara građana Sarajeva, naročito Dobrinje, gdje je zabilježeno više slučajeva infekcije. Kantonalne vlasti su proglasile epidemiju, a građani se pitaju – kako je do ovoga uopće došlo?
Odgovor je šokantan, ali ne i iznenađujući: Sarajevo nije imalo sistemsku deratizaciju već dvije godine. Zavod za javno zdravstvo Kantona Sarajevo potvrdio je da su zbog žalbi u tenderskim postupcima čitave dvije godine prošle bez provođenja jedne od najosnovnijih sanitarnih mjera. Tenderi su zakočili proces, a vlast nije reagovala. Birokratska paraliza, finansijska nebriga i političko kalkulisanje pokazali su svoje posljedice – kroz bolest.
Dok se kontejneri prelivaju, a ulični miševi slobodno patroliraju kvartovima, jasno je da se reagovalo tek kad je bilo prekasno. I još gore – ovo nije prvi put. Sarajevo sistematski ne planira, već samo gasi požare kad se zapali cijeli kvart.
Zakon o komunalnoj policiji, usvojen kao nacrt još prije tri godine, mogao je spriječiti ovakve scenarije. Taj zakon je predviđao stalno prisustvo komunalnih policajaca na terenu, 24 sata dnevno, sedam dana u sedmici. Uz preventivne kampanje, dronove, vozila i opremu – Sarajevo bi imalo alat da se uhvati u koštac s nelegalnim deponijama i divljim odlaganjem otpada. Ali taj zakon je pao u zaborav – arhiviran negdje u ladicama političke neodgovornosti.
Vlast koja je obećavala “umivanje” glavnog grada na početku svog mandata sada očajnički pokušava zabašuriti višegodišnju zapuštenost. Umjesto stvarne higijenske politike, dobili smo još jednu vatrogasnu akciju – pranje ulica pod reflektorima panike.
Nesavjesni građani također imaju svoj dio odgovornosti – ali bez sistema kontrole, edukacije i kažnjavanja, sve ostaje u domenu moralnih apela. Sarajevu ne trebaju samo čistači ulica, već i čistač politike. Jer sve dok se u ovom gradu ne zna "ko kosi, a ko vodu nosi", zaraza će dolaziti, a odgovorni će – kao i uvijek – prvo šutjeti, pa tek onda gasiti požar.
A kad požar izgori cijelo naselje – tad peru ruke. I to sapunom kojeg nema ni u javnim toaletima.
