Tihomir Brajković: Poduzetnik ili arhitekt gradskog uništenja?

Dubrovnik, poznat po svojoj srednjovjekovnoj arhitekturi i beskonačnim kamenim zidinama, ovih dana je na ivici pucanja.

Grad koji je već preplavljen turistima sada se suočava s prijetnjom koja dolazi iz srca kapitalizma – beton i građevinski poduhvati Tihomira Brajkovića. Šumica na Pločama, koja je za Dubrovčane jednaka amazonskoj prašumi, sada je pod opsadom Brajkovićevih ambicija.

Tihomir Brajković, samozatajan poduzetnik iz Kiseljaka, već godinama vlada građevinskom scenom Bosne i Hercegovine.

Sjedište firme je u Kiseljaku; unatoč golemom poslovnom uspjehu i bogatstvu koje ga prati, nikad se nije preselio u veći grad. U ratu je bio vojnik HVO-a, a porodicu je nakon rata u BiH – kad su opkoljenom Sarajevu dobro došli proizvodi obitelji Brajković, koja se u međuvremenu počela baviti trgovinom – otvorila tvrtku Meso-Impex. Navodno su po Europi kupovali meso pred istekom roka trajanja i zaradili veliki novac, koji su potom ulagali.

Njegovi poduhvati, od Sarajeva do Kiseljaka, poznati su po kontroverzama i masivnim građevinskim projektima koji su često nazvani urbicidima. Njegov ulazak u Dubrovnik nije ništa manje kontroverzan. Njegova najmanja parcela od 1120 kvadrata na Pločama postala je epicentar sukoba između građevinskog kapitala i očuvanja gradskog zelenila.

Članak objavljen u medijima pod naslovom “Sarajevo može odahnuti – nakon što je unakazio glavni grad BiH, Tihomir Brajković okreće se Dubrovniku” bio je jasna poruka. Sarajevo je već iskusilo Brajkovićevu gradogradnju. Naselje Buća potok i stambeni kompleks na Stupu pretvoreni su u betonske džungle. Građani Sarajeva nazivaju ovo područje urbanističkim ruglom, gdje zgrade od 11 spratova stoje kao spomenici nepromišljenoj gradnji, a uski prolazi između njih ne ostavljaju prostora za disanje.

Tihomir Brajković ipak kaže da su u Sarajevu od 2006. do danas izgradili “šest, sedam hiljada stanova i ponavlja da “nikad ne zahtijevaju, niti traže ništa što već nije uneseno u regulacijske (prostorne), urbanističke projekte, što nije već izvjesno, ako ne i završeno u upravnom postupku”.

Nakon Tibre, Sarajlije su, kažu, odlučili spriječiti novi urbicid, pa već godinama sprečavaju izgradnju nebodera s 22 kata, Marija Green Tower, u samom srcu Sarajeva, Marijinu dvoru, prvi je susjed Hotel Holliday Inn.

Projekt je već godinama na sudu jer je Brajković prvo dobio dozvolu Općine centar, a novi ju je načelnik povukao.

Kad ne može graditi neboder, Brajković je na parceli, do okončanja sudskog spora, otvorio privremeno parkiralište. I tu je prozvan, da je parkiralište ilegalno.

“Vlasnik sam i sve što je u skladu sa zakonom mogu tu raditi. U Sarajevu imamo još 200 do 300 hiljada kvadrata, ali nemamo potrebu ništa ondje raditi dok se ne donese UP, sigurno nećemo biti inicijatori – kaže.

Brajković tvrdi da su svi njegovi projekti u skladu s urbanističkim planovima i zakonima. No, Dubrovčani su svjesni da problem leži u samim zakonima i regulativama koje pogodiju kapitalu. Građevinska parcela na Pločama, koja je nekada bila zelena oaza, sada je predviđena za gradnju zahvaljujući Prostornom planu iz 2005. godine, kada je tadašnja gradonačelnica Dubravka Šuica omogućila ovakve transformacije.

Brajković je poznat po svojim lukavim poslovnim potezima. Njegovi građevinski projekti često premašuju početno odobrene visine i obime. U Sarajevu je gradio zgrade koje su trebale imati pet katova, ali su završile s jedanaest. U Dubrovniku, gdje svaka kvadratna stopa vrijedi zlato, Brajković planira graditi objekte isključivo za privatne svrhe, barem tako tvrdi. No, Dubrovčani su skeptični. Strah da će grad biti pretvoren u niz luksuznih privatnih rezidencija je stvaran.

Dubrovčani su odlučni u svojoj borbi. Ovaj grad, koji već pati zbog prenapučenosti i nedostatka zelenih površina, ne može si priuštiti gubitak još jedne zelene oaze. Građani traže promjenu urbanističkih planova, žele očuvati ono malo zelenila što im je ostalo. Aktivisti pozivaju na peticije, organiziraju proteste i koriste društvene mreže kako bi podigli svijest o problemu.

Priča Tihomira Brajkovića je priča o sukobu između kapitalističkih ambicija i očuvanja urbanih sredina. Njegov ulazak u Dubrovnik mogao bi značiti kraj posljednjih zelenih oaza ovog povijesnog grada. Dubrovčani su odlučni da se bore, ali hoće li njihov glas biti dovoljno jak da zaustavi mašineriju kapitala? Ili će i Dubrovnik, poput Sarajeva, postati još jedan gradograđevinski masakr pod Brajkovićevim potpisom?