Postoje društva koja iz tragedija uče. I postoje društva koja tragedije pretvaraju u rutinu. Bosna i Hercegovina, čini se, opasno klizi u ovu drugu kategoriju.
„Živimo u tragičnom vremenu i dobrim dijelom tu tragediju u BiH diktira vlast. Napravili su klimu u kojoj tragedije postaju normalnost i za koje niko ne odgovara.“ Ova rečenica, koliko god bila oštra, sve manje zvuči kao politička hiperbola, a sve više kao opis stanja u kojem se sistem navikao na vlastitu neodgovornost.
Ovdje tragedije više ne proizvode institucionalni potres. One proizvode – saopštenje.
I to je suština problema.
Normalizacija nenormalnog
U zdravom sistemu, tragedija je alarm. U ovom, ona je samo još jedan događaj u kalendaru krize. Prođe nekoliko dana medijske buke, nekoliko političkih izjava, poneka sjednica, i onda – tišina.
Ta tišina nije slučajna. Ona je naučena, institucionalno ojačana i politički pogodna.
Jer tišina znači da se ništa ne mora mijenjati.
A ako se ništa ne mijenja – niko ne mora odgovarati.
Država procedura, a ne odgovornosti
Bosna i Hercegovina je razvila savršenu formu upravljanja krizama: proceduralnu beskonačnost. Kada se dogodi tragedija, sistem se pokrene tačno onoliko koliko je potrebno da se stvori utisak da sistem funkcioniše.
Formiraju se komisije. Otvaraju istrage. Traže vještačenja. I sve to traje dovoljno dugo da javna pažnja oslabi, a odgovornost se razvodni.
Na kraju, ostaje poznata formula: „utvrđuju se okolnosti“.
Ali nikada – ko je odgovoran.
I tu prestaje svaka iluzija da je problem tehnički. Ovo nije pitanje procedure. Ovo je pitanje političke volje da se odgovornost uopće imenuje.
Ciklus zaborava
Najopasniji dio cijele priče nije samo to što se tragedije dešavaju. Nego to što se – zaboravljaju na institucionalan način.
U javnom prostoru one traju kratko, emocionalno intenzivno, ali bez kontinuiteta. Društvo je naučeno da reaguje impulsivno, ali ne i sistemski.
I zato se ciklus stalno ponavlja:
šok
izjave
istrage
tišina
nova tragedija
I opet ispočetka.
Politička odgovornost koja ne postoji kao praksa
U svakoj ozbiljnoj demokratiji, odgovornost nije moralna kategorija – nego institucionalna posljedica.
U Bosni i Hercegovini, odgovornost je uglavnom retorička kategorija. Postoji u govorima, rijetko u praksi.
Politički sistem je izgradio savršenu zaštitu od posljedica: fragmentaciju nadležnosti. Kada svi imaju dio odgovornosti, niko je zapravo nema.
To je sistem u kojem se tragedije mogu desiti, ali ne i „pronaći krivac“.
Mediji između kratkog pamćenja i stalnog šoka
Ni medijski prostor nije imun na ovaj obrazac. Tragedije su udarne vijesti – ali samo kratko.
Danas naslovna strana, sutra arhiva.
Bez dugoročnog pritiska, bez insistiranja na epilogu, bez kontinuiteta – svaka priča ostaje nedovršena.
A nedovršene priče u javnom prostoru znače samo jedno: ponavljanje.
Društvo koje se navikava na gubitak
Najporazniji trenutak dolazi kada društvo više ne očekuje promjenu.
Kada se tragedija više ne doživljava kao izuzetak, nego kao mogućnost koja „opet može da se desi“.
Tada sistem više ne mora da se brani. Jer je javnost već umorna.
I upravo tu nastaje najopasniji oblik političke stabilnosti: stabilnost bez odgovornosti.
Bosna i Hercegovina ne pati samo od institucionalnih slabosti. Ona pati od navike da se ne mijenja ništa suštinski.
I svaka nova tragedija samo ogoli isto pitanje:
koliko još puta se mora ponoviti isto da bi odgovornost prestala biti izuzetak i postala pravilo?
Jer društvo koje normalizuje tragediju – prestaje da je vidi kao problem.
A to je trenutak u kojem tragedija prestaje biti događaj. I postaje sistem.
