Nakon pogibije 23-godišnjaka i teškog stradanja još četiri osobe, građani čekaju lice, glas i odgovornost, ali iz Kantona Sarajevo stižu samo hladna saopćenja bez stvarnog obraćanja javnosti
Sarajevo je danas zanijemilo pred tragedijom koja je u sekundi razbila iluziju svakodnevne sigurnosti. Smrt dvadesetrogodišnjeg mladića i teško povrijeđene još četiri osobe, među kojima i sedamnaestogodišnja djevojka koja se bori za život, ostavili su grad u stanju šoka, nevjerice i duboke boli. Tramvaj, simbol urbanog života i svakodnevne rutine hiljada građana, pretvorio se u mjesto tragedije koje je otvorilo pitanja na koja javnost još nema odgovore.
Dok porodica oplakuje izgubljeni život, a građani pokušavaju shvatiti kako se ovakva nesreća mogla dogoditi usred bijela dana, ono što dodatno produbljuje osjećaj nelagode i nepovjerenja jeste gotovo potpuna šutnja onih koji vode Kanton Sarajevo. U satima nakon tragedije, kada su građani očekivali lice, glas i jasnu poruku svojih izabranih predstavnika, dobili su tek hladno, birokratsko saopćenje bez imena, bez odgovornosti i bez stvarne ljudske prisutnosti.
Press služba Kantona Sarajevo uputila je formalni izraz saučešća, navodeći da ih je tragedija duboko potresla i da suosjećaju s porodicom stradalog mladića, te poželjeli oporavak povrijeđenima. Međutim, riječi napisane u institucionalnom tonu, bez ličnog obraćanja premijera, resornog ministra ili bilo kojeg nosioca izvršne vlasti, nisu uspjele ublažiti osjećaj da su građani ostavljeni sami sa svojim strahom i pitanjima.
Ovdje nije riječ o zahtjevu da političari iznose zaključke prije završetka istrage. Niko razuman ne očekuje nagađanja, niti unaprijed imenovanje krivaca. Istraga mora utvrditi uzrok iskakanja tramvaja iz šina, utvrditi eventualne tehničke propuste, ljudske greške ili sistemske slabosti. Ali ono što se očekuje jeste elementarna ljudska i politička odgovornost – da se stane pred građane, pogleda ih u oči i kaže: ovdje smo, svjesni smo vaše boli i učinit ćemo sve da se istina utvrdi i odgovorni sankcionišu.
Tišina vlasti u ovakvim trenucima nije neutralna. Ona šalje poruku distance. Ona produbljuje nepovjerenje. Ona stvara osjećaj da sistem funkcioniše samo kada treba ubirati političke poene, ali ne i kada treba podijeliti teret tragedije sa vlastitim narodom.
Građani Sarajeva večeras ne osjećaju samo tugu. Osjećaju i strah. Na istoj stanici mogli su biti oni. Njihova djeca. Njihovi roditelji. Svaki tramvaj koji prođe pored njih sada nosi sjenu pitanja: da li je sistem siguran, ili je sigurnost tek pretpostavka koja traje dok se ne dogodi nova tragedija?
Upravo zato, u ovakvim trenucima, odgovorna vlast mora biti prisutna – ne kroz šture objave na društvenim mrežama ili bezlična saopćenja, već kroz jasno, javno i lično obraćanje. Građani imaju pravo znati da njihova sigurnost nije sporedna tema i da tragedije neće biti gurnute pod tepih administrativnih fraza.
Šutnja ne smiruje javnost. Ona pojačava osjećaj nesigurnosti i ostavlja prostor sumnjama, frustraciji i bijesu. Ona ostavlja utisak sistema koji reaguje formalno, ali ne i suštinski.
Sarajevo večeras ne traži političke govore. Ne traži spin. Ne traži opravdanja.
Traži prisutnost. Traži odgovornost. Traži istinu.
A prije svega, traži da oni koji su dobili povjerenje građana pokažu da to povjerenje nije bilo uzalud.
